Balans tradicionalnog i novog, nesvakidašnja zvučna lepota koja pleni i koja se ne zaobilazi
Devedesetih godina prošlog veka, kada se na sceni pojavio udista Anouar Brahem, džez je dobio još jednu stranicu s posebnom paletom boja. U ovom slučaju, prozaično rečeno: arapsko-francusku specifičnost tuniškog muzičkog podneblja. Njegovi albumi Le Voyage de Sahar ili Astrakan Café mogli bi se smatrati reprezentima “saharskog džeza”. Brahemova muzika je prepoznatljiva, otud i sličnost njegovih projekata koju uslovlja zvuk arapske laute - uda.
Još jedan Tunižanin se otisnuo put džeza donoseći sa sobom etno zvuke. Dhafer Youssef, pevač, kompozitor i udista, posebna je i drugačije ispričana priča. Njegova biografija započinje odrastanjem na selu s brojnom braćom i sestrama, afinitetima prema muzici, nastavlja se dolaskom u Evropu i susretom sa džezom. U svemu što govorio o sebi lako se uočava izuzetna kratkoća i jednostavnost pojašnjenja sopstvenog puta: “Da sam se rodio drugde u Africi, svirao bih bubnjeve; da sam rođen u Americi – saksofon; ali ja sam rodjen u Tunisu i sviram ud. “ Ako se na ovo nadovežu njegove reči da je klavir prvi put video kao devetnaestogodišnjak po dolasku u Beč na studije muzike, dobija se okvirna slika o simbiozi uticaja različitih kultura, koji bi mogli sačinjavati Dhaferovu muziku. Zanimljiva je i izjava da njegova kreativnost najviše dolazi do izražaja u Evropi (spoznaja nakon pokušaja da živi i stvara u Americi), mada je jedno vreme razmišljao i o povratku u Afriku.
Iako je i ranije snimao, Dhafer ulazi u svet džeza debi albumom Malak (2001) na kome je koautor nekoliko kompozicija sa basistom Renaudom Garcia-Fonsom, trubačem Markusom Stockhausenom... U međuvremenu je snimio još nekolicinu projekata i sarađivao sa muzičarima poput trubača Paola Fresua ili pevačice Anne Marie Jopek. Od prvog albuma do danas Dhafer je pevač, svirač i kompozitor. Materijal uglavnom čine pokušaji spajanja vlastitog stila sa etno zvucima drugih muzičara koji su učestvovali na njegovim projektima. Zvuk laute je specifičan, pa je i muzika u kojoj ona dominira dobijala meditativnu notu.
Abu Nawas Rhapsody predstavlja album čije polazište i suština nije u redefiniciji etno džeza ili u još jednoj od njegovih rado viđenih varijanti prijemčivih za široku publiku. Muzika nema ni posebnih dodirnih tačaka sa ranijim Dhaferovim pokušajima da stvori posebnu ambijentalnu specifičnost u sprezi s drugim žičanim instrumentima. Ovaj projekat jeste najbolji mogući pristup i balans tradicionalnog i novog.
S jedne strane možemo čuti gotovo klasičan džez kao osnovnu intencu, s maestralnim jermenskim pijanistom Tigranom Hamasyanom, basistom Chrisom Jenningsom i bubnjarem Markom Guilianom. Trojka svira najčistiji akustični džez, bez uočljivih ustupaka prema Dhaferu. Pritom Hamasyan uspeva da iznese na svojim muzičarskim plećima bezmalo više od polovine materijala, kao koautor i briljantan solista i improvizator. S druge strane, Dhafer je svoju instrumentalnu orijentalnu notu i glas podredio improvizaciji, nije ih akcentovao ili suprotstavljao: Dhafer je sav u službi džeza.
Nije preterano reći da ovi muzičari, udruženi, predstavljaju “dobitnu kombinaciju”. Rezultat je fenomenalan zvuk spojen s veoma osobenim, kristalnim i toplinom ispunjenim glasom (koji se, ovog puta, sluša bez da se o njemu razmišlja samo kao o egzotici). Istu emociju nudi nam Dhaferovo sviranje uda, koje se iskazuje kao nepatvoreno džezersko.
Pojedinačne kompozicije ne treba posebno izdvajati. Za kojim god delom albuma da posegnete, svaki je izuzetan i u savršenom skladu. Započevši romantičnim solom, sa znalački uklopljenim raskošnim vokalom, Dhafer Youssef i Tigran Hamasyan su nam otvorili rajska vrata iza kojih se nalazi poseban svet, stvarajući nesvakidašnju zvučnu lepotu koja pleni i koja se ne zaobilazi.
Dhafer Youssef - vokal, ud
Tigran Hamasyan - klavir
Chris Jennings - bas
Mark Guiliana - bubnjevi