8. VIP Žamor Jazz Festival

Mesto: VIP Club, Zagreb / Datum: 2-4.11. 2012. / Foto: zvanični sajt festivala

To što dotični s generičkom etiketom džeza imaju veze koliko i Pollock sa flamanskim majstorima, samo svjedoči u prilog „bogastvu različitosti“, toj retoričkoj flotili kojom se vodstvo festivala oduvijek voljelo kititi, da bi ga sad uspješno okrenulo protiv sebe samih. S obzirom na ambijentaciju džez-kluba, koji je drž-nedaj naslijedio festival rastegnut između polivalentne pozornice u jednom kazalištu i jednog kluba-kina, teško je govoriti o vrhuncima manifestacije pogotovo ako je ova u cijelosti smještena u podrum. I to na rubu jednog zagrebačkog trga, koji je baš poput neke krležijanske psihodelije smješten na urbanističku burlesku zvanu kaptolski kolodvor, kojem ni Kraljevo nije daleko.

No, nije to problem ljudi s najboljim namjerama, jer kultur-tregeri čije su jagodice zamusane mnogim marmeladama, mogli su se učiti propasti i na drugim adresama. Sjetimo se samo sunovrateriranja ethno-festivala Nebo koji je krenuo s trećesiječanjskom diktaturom prije deset godina iz, zanimljivo, istog onog kazališta, da bi se sveo na maltene volontersku inicijativu. Ali vratimo se na bitno. Subotnja večer, nakon proživljenog susreta s neodoljivim šarmom glazbenika koji su začinili beogradski Like Jazz, američkog kvarteta Mostly Other People Do the Killing, bila je rezervirana za opetovani susret. A da se dobar glas 3. novembra ipak pročuje i izvan kluba, jer s takvom akustikom ne bi išlo, pobrinuo se VIP kao generalni sponzor koji je osigurao i digitalni signal za stream. Večer, ako je u čemu uspjela, imala je dva bitna momenta. Jedan je bio stišavanje žamora brbljavaca sempliranim prđenjem i podrigivanjem koje je sredinom prvog seta emitirao bubnjar Kevin Shea, dok je druga bio čas kad se party DJ-ice Mare Milin oko pola jedan već punio novim kontingentom mlađarije.

Kill Me, Kill Me, Kill Me

Kvartet sastavljen od Jona Irabagona na tenor-saksu, konferansjea-kontrabasista i vođe sastava Moppe Eliotta, navedenog bubnjara Shee, te Petera Evansa na trubi i džepnom kornetu uistinu je briljirao; znaju cure koje su opustošile merch-trpezu. Da li reći, da je to ‘frica za raju’, kako bi to lako skovao kolega Hrvoj, ‘globalna američka improvizirana glazba’ po Mihalyiju, ili kobaja iz Christgauove mesnice, po Dragašu, onim twitterašima koji nas čitaju? Možda da se to ne meri istim aršinima? Rasplesali su clubberice, čak i neke TV-voditeljice, a brbljavce i bekrije donekle zabezeknuli da ih ipak i malo poslušaju. I nije nemoguće da će ovako rijetko kompaktan sastav, koji cima na ornettijansku stranu kroz prizmu Old and New Dreams Quarteta, kao hibrid Masade i Sex Moba, ući u legendu. Već utaban vic, prema kojem su sve kompozicije, kao i „Dexter, Wayne and Mobley“, prozvane po trima pennsylvanijskim gradićima, odakle je Eliott porijeklom, nadopunili su s „Yo Yo and Yo“, a „samo se prvi i treći Yo odnose na gradiće iz Pennsylvanije“. Recimo samo, džezološki, da ovakva konstantinovićevska dijagnoza i kafkijanska medicina, imaju i opravdanje u zvuku. Ili da je, uz nadopunjavanje kroz lucidne aranžmane, na djelu i sinteza tradicije u kojoj se ništa ne baca – Evansov mentor je Evan Parker, dok je Irabagon bivši učenik Wyntona Marsalisa.

Početak je festivala, pak, sudio na bolje. Klavirist John Medeski zasjeo je za koncertnjak, klupsku Yamahu, da na njoj zaposli prste i svoje ideje, simbolički se vraćajući početku karijere koju je započeo s John Medeski Triom prije nego li će u roku od pet godina, isti personal pod imenom MMW evoluirati u bend koji će Grateful Deadu parirati na gatherinzima, hipijevskim svetkovinama na kojima se svira i pred 200,000 ljudi. Ta grupa svojom kolektivnom improvizacijom, zakucanom na „organskom grooveu“ Billyja Martina (kako bi to krstio Kruno Levačić), svira funk koji kida sve pred sobom, a jedna je od najzaslužnijih da u SAD ljudi uopće znaju za tzv. džez. I u Europi imaju svoju sljedbu, a riječ je o socio-fenomenu freakova koji ih prate po turneji od lokaliteta do lokaliteta. Tako da su otvoreni za najrazličitije projekte, bilo za izglodani alt-saksofon Marshalla Allena, garažni son Marca Ribota ili za gitarski ‘late style’ Johna Scofielda…

Autoportret kluba u tri dana

I dobro da je Medeski zasjeo za koncertnjak, klupsku Yamahu, jer se većinu vremena na nju odlažu pivske boce, a konobari to uglavnom odšućuju. Treba tu mrcinu razdrmat s vremena na vrijeme, makar i s pet pari malih harpuna… Počeo je s velikim, ne dugačkim, već velikim medleyem koji je počeo sa „Sometimes I Fell Like A Motherless Child“, i komadićima „Summertimea“, da bi u jednom trenutku prešao u Stevea Wondera na sprovodu Michaela Jacksona, te skončao s nekim Monkom. Monumentalni naboj sumraka bogova koji se nalijepio na Dan mrtvih, a koji su mediji prozvali Pješčana, bio je sasvim izlišan u zemlji u kojoj svaki mjesec 15,000 ljudi završi na birou, ali Amer ne bi bio Amer da kroz svoje djelo ne razbacuje simboličke poante.

U nastavku je opet svirao country-soul-blues kao da mu Ray Charles pućka u uho, i taj mu se besmisleni dezorijentirani splet ponovio još jednom do kraja nastupa. Vrhunac je bio kad je izvukao brazilsko glazbalo u obliku bas-blokflaute, koje je mogao donijeti sa svojih vizita u Amazonu. Prašuma je posljednjih godina, maltene pretvorena u veliku štajgu, na kojoj raznorazni šamani naivnim zapadnjacima prodaju priče i hašiš. Ne sumnjamo da je jedan od najkreativnijih svjetskih glazbenika tamo primio dostojan spiritualni tretman, no ovakvi spojevi renesansnog Stinga i Hermetoa Pascoala zapravo su tužni. A nama je ipak satisfakcija bila u tome da je klubom ipak vladala grobna tišina i pažnja, kao i nada da je glazbenik do sljedećeg nastupa napunio baterije i poboljšao sinusoidu performative.

Pop, Cute, and Jazzy

Dobri stari Gjurassic Park vajb, da se tako izrazimo, jedna je od rijetkih stvari koje prostor tog kluba čine klupskim. Reći će vam to i notorna činjenica da je tonac publiku za nastup Gretchen Parlato, zagrijavao nekim tvrđim basom. Svita koja se spustila do kluba u nedjelju, a bilo je tu svakakvih pari obuće koja bez crvenog tepiha ne može, kao ni 50 Cent bez Ante Batinovića, nadaje misliti kako je organizator za zadnju večer ipak odlučio odvojiti malo više karata rodbini i znancima. A da je pjevačica Gretchen Parlato već više puta izvučena iz bubnja struke i medija, to stoji. Ali, kad čovjek pogleda tko je na tapeti kad Ameri odlučuju o sudbini svijeta, dođe mu da se profesorski gestualno počeše iza potiljka… dok oko njega odjekuju pop-albumi koji su okončali na godišnjoj ljestvici najboljih džez-albuma u Down Beatu. Unjkavi vokal pjevačice koja pjeva bez duše, nul effort, razoružava… pomisli se na divljenje koje povijest gaji prema jednoj Astrud Gilberto i školi vokala izišloj iz te interpretacije, iako se uvijek zaboravlja da je u čitavoj priči bila presudna produkcija. A ne njezina interpretacija, jer je sudbina htjela da je teta jedina znala engleski.

„Lasciate mi parlare“, da joj je bend sastavljen od sve samih sidemena, tu su rezervirani Jamire Williams na bubnjevima i Burnis Travis na bas-gitari, Taylor Eigsti koji svira klavir kao da ide prstima kroz kokain… Epidemija putenosti koja se iskrcala iz sitne prilike za mikrofonom u visokim čizmama, koja tako neodoljivo podsjeća na rezervirane zagrebačke nimfete, iskrcala nam je pred klecajuće noge i Davisovu „Blue in Green“, i Hancockovu „Butterfly“, kao i „Holding Back the Years“ Simply Red. No, usprkos TV on the Radio vizualnom stajlingu, ili baš zahvaljujući mu, dječaci su se ušančili u indieju koji je što je koncert više odmicao prebacio koncert na pop-teren. S time da si pjeva-djeva dlanovima vozi ritam, swinganjem koje vuče na flamenco, neimpresionirana činjenicom da joj leđa čuva kolega na Gretchu.

„Doć ce cica na kolica“, govorio bi Reljanović, profesor tehničkog kad bi nam upisivao jedinice u imenik. U osnovnoj školi Isidor Kršnjavi, ima tome već 25 godina, udario me jednom kišobranom po glavi nakon što sam se ispričao što kasnim na predsat. Bila je jesen, a bit će da sam ja bio mokar pa sam mu možda pošpricao katedru i imenik, kao što sad nesmotreno skidam svece s pečata svoje vize za SAD. Tima ću teškim sinkopiranim udarcima – ovdje i sada – pripisati ulazak ritamskih fraza u svoju glavu, i otada trajnu posvećenost, a da li je došla cica i gdje su kolica, prosudite sami.