By 
Teren na kome se saksofonist Ab Baars i kontrabasist Meinrad Kneer kreću je eklekticizam free-jazz scene na način kako je u svojoj „post“ fazi primljena i razvijana u Zapadnoj Europi od pionira žanra iz SAD, koji su naišli na dobre uvjete i široku paletu rada, te naposljetku bili i prihvaćeni. Vrlo otvoreni svjetonazor, osim dobroj upućenosti u izvore „otaca“, obojica mogu zahvaliti i sustavu u kom su izrasli. Amsterdamska scena konzervirala je tradicionalne žanrove glazbe preko razvijenog akademskog sustava, dovoljno poroznog da se akademska glazba izvodi što u klubovima, a što „za raju“. U ekstremnom slučaju, profilira se i kroz klub Bimhuis u kome je, prema internim pravilima, zabranjeno izvoditi be-bop.
Kućni big-band Bimhuisa je ICP Orchestra, čedo lokalnih legendi Mishe Mengelberga i Hana Benninka, jedan od tri ekskluzivna formata u kojima nastupa 55-godišnji Baars, koji se razvijao pod pedagoškim smjernicama saksofonista Roscoea Mitchella, multi-instrumentalista i suosnivača Art Ensemble of Chicago. Sa svojim je triom, u kome sviraju još i kontrabasist Wilbert DeJoode i bubnjar Martin Van Duynhoven, od 1995. snimio po CD sa Steveom Lacyjem, Butchom Morrisom i Kenom Vandermarkom, zatim pjesme Sjevernoameričkih Indijanaca, te Kinda Dukish na kom se odigrala reafirmacija Ellingtonove glazbe na ulicama Amsterdama kao suvremenog New Orleansa. U komornoj domeni, Baars nastupa sa suprugom Ig Henneman, violisticom koja predvodi i contemporary trio Queen Mab, a zajedno uređuju i vode etiketu Stichtig Wig.
Album s kontrabasistom Kneerom snimio je u Bethanienklooster u Amsterdamu, samostanu koji datira iz 15. stoljeća, a danas funkcionira kao polifunkcionalan prostor.
Elegantnim raspolaganjem cijelog registra tenor-saksofona, jezikom ogoljelim do kosti u skladbama Wind-Wind i The Pledge, koje kroz prvo slušanje dominiraju sredinom albuma, nekoji slušatelj bi pomislio da je Baars čudan spoj lirizma Joea McPheeja ili Davida Murraya sa ekspresionističkim glasovima Stevea Lacyja. Album i započinje velikim tenorom (opet Murray) u Staircase Incident, uz krajnje nenametljivog Kneera. Već u uvodnoj skladbi potpuno je odsutna tema, koja bi povela riječ ili je okončala, što Baarsovi suradnici i ističu kao glavno obilježje njegovog stila. U Ant Logistics Baars prelazi na Bb klarinet, srdačno uplašen i piskutav, kojega Kneer pokušava pribrati odrješitim udarcima gudala, dočim već u trećoj po redu, a to je naslovna skladba Windfall, uzima japanski šakuhači u pointilističkoj vinjeti, koja ima naznaka i dronea, a operira u pianu dok se ne uguši u pianissimu.
Kneer je, pak, kontrabasist ponajviše vezan uz katalog Evil Rabbita, a odlikuju ga slične zvukovne kvalitete kao i Charlieja Hadena, ne toliko snažnog koliko reskog zvuka, tako da se u pizzicatima doima gitaristički, dok je s gudalom jednako zanimljiv. Album je i snimio osnivač etikete Albert van Weneendal, klavirist s kojim Kneer u katalogu potpisuje i jedan duet.
Od ostalih skladbi koje skriva ovaj album, najintrigantnija je The Pledge. Arco sječom kontrabasa i repetitivnim slijedom dva i/ili tri tona, bez harmonijske odrednice, ostvaren je drone nalik na neku revolucionarnu skladbu Louisa Andriessena. Predanim ponavljanjem tona u trajanju od više taktova, timbar poprima snagu vokalne dionice, retoričkog manifesta, usađenog ako i ne u europsku umjetničku glazbu, onda u post-dramski govor. Za takve i slične momente Baarsove glazbe, može se poslušati CD Stof kojeg supotpisuje sa suprugom.
U dosadašnjoj praksi Baarsa i Kneera ovo bi mogao biti i najeksperimentalniji diskografski izvadak. S obzirom na ekonomiju odsviranog i radi organizirane inventivnosti, slušatelja bi teško mogao navesti na tanak slobodnoimprovizatorski led. Načini kojima im dijeljenje suautorstva polazi za rukama, redakciji do daljnjega nisu poznati, no kao i svakom kozmopolitu i bonvivanu, ostaje nam kao štiklec za posjetiti Amsterdam, barem još jedan put.
Ab Baars – tenor saksofon, klarinet, šakuhači, nohkan
Meinrad Kneer – kontrabas
By 
