Colin Stetson: Nova protočnost u znaku Mobyja Dicka

Mesto: KSET, Zagreb / Datum: 14. 10.2013. / Foto: Darija Turina

Uzbuđenje koje smo osjetili sredinom septembra nakon najave koncerta američkog saksofonista i skladatelja Colina Stetsona u KSET-u, ujedno je sa sobom povuklo i rehabilitaciju nekih mitologija vezanih uz taj klub. Sve dok se nije očitovalo da iza organizacije koncerta stoji ZEZ, odnosno Zavod za eksperimentalni zvuk – podmladak diplomiranih elektroakustičara iz ovog legendarnog kluba.

Stetson se profilirao kao najuzbudljivije novo ime s područja tamnije strane ambienta, o čemu govori i živa produkcija zvuka na koncertu tehničarke Sharon Levinson, koja je procesirala dio zvuka kroz reverb i delay. U širem kontekstu njegov rad govori u prilog revivalu osamdesetih i to new agea, koji u piramidi sisavaca svojim faraonom opravdano smatra kita, o čemu i govori pomalo levijatanski naslov trilogije „New History Warfare“.

Scenografiju sastavljenu iz žarulja i monitora koji su emitirali snijeg s ekrana producirali su momci i cura iz ZEZ-a, skupa s kompaktnom avant-džez-tapetom koja je prethodila koncertu. Lukrativni glazbenik smjelih ideja, Colin Stetson u svijetu muzike nije nepoznanica, ta na dvojci trilogije gostovala je Laurie Anderson.

Član postave benda Bon Iver, dosad je svirao i s rockerima i metalcima i džezerima, kao i funk na svadbama, no kako mi je naglasio u razgovoru uoči koncerta, upravo je suradnja s Tomom Waitsom bila jedinstvena. Tu je poentirao nešto što mi se čini da uopće nema veze s Waitsovom muzikom, a to je odsustvo bilo kakvog ega u muzici, no vrijedilo je ipak i čuti takvo mišljenje jer se podosta poklapa s onime što smo čuli.

Koncert je započeo na alt-saksofonu, u maniri repetitivnih arpeggia, e da bi prešao na bas- i raspalio „Judges“ koju već možemo smatrati njegovim trademarkom. Pored alt- i bas-saksofona u izvedbi je koristio 4 DI boksa, te 8 mikrofona raspoređenih uzduž i poprijeko tijela saksofona, od kojih su 4 kontaktna.

U konferansi koja je uslijedila uoči treće skladbe, pozvao se Stetson na priču o kitu samotnjaku koji već dvadeset godina luta sam oko Aleutskih i Kodijačkih otoka. Ovaj pacificirani umjetnik po svojem je izrazu zapravo najsličniji nekom orijentalnom mudracu, koji se u visine osobne i fizičke ekspresije uputio slojevitom nadogradnjom. Tako se fućkanjem ulješure, koje postiže izvrištavanjem alikvota kroz tijelo svog mjedenog periskopa, naslanja na sve što mu pruža nasljeđe fizički ekspresivnih glazbenika poput Ulricha Kriegera, Dickyja Laundryja ili Anthonyja Braxtona, s tom razlikom da iz svog sounda vrlo lako izbacuje sve osim samoga sebe.

Pored new agea, reference su tu na zvuk mooga, pogotovo tekstura iz uvoda produžene verzije pjesme „Money“ od Pink Floyd. Baš tako, možemo reći i da je u dosluhu s ranim Pendereckim koji je u elektronskojmuzici vidio sluškinju elektroakustike, odnosno medij koji će obogatiti polje na kojem se akustična glazbala zabijaju u zid.

Međutim, najslabija je točka koncerta bila u repetitivnosti same glazbene građe, njezinoj lokomotivnosti koja se u samom klimaksu pokazala pretežak zalogaj baš za izvođača, što je naposljetku i osnovna ideja Melvilleove gigantomahije, romana „Moby Dick“. U predzadnjoj je kompoziciji nekoliko puta zaronio u noise teksturu saksofonskih dubokih tonova, iz koje se uspio izvući vještim izlaznim strategijama prekaljenog izvođača. S time da je taj noise jednako tako sjajno sjeo u dupkom puni klub čija je publika skoro u nevjerici sudjelovala u koncertu, koji je započeo u 21 sati, a završio u 22 sata.

Iako ne bez svojih mana, kao i svojih osobitosti, kako ambient izvođači rijetko nastupaju na klupskoj sceni, koncert one man benda Colina Stetsona je Zagreb vratio u širi kontekst nove muzike u regiji. Pred kojom je, zahvaljujući profiliranim umjetnicima u Ljubljani i Beogradu, očito dobra budućnost uz uvjete za neku novu protočnost.

.