Darius Jones Trio – Man’ish Boy (AUM Fidelity)

Iako od javnosti skriva svoj precizan datum rođenja, virdžinijski alt-saksofonist i producent Darius Jones, trenutno nastanjen u New Yorku, svoj je prvi CD kao leader snimio s dvostruko starijim veteranima koji bi mu mogli biti i očevi. Niti ta dvojica, također Virdžinca, s nevinošću više ne koketiraju, ta oni su (renomirani) klavirist i etnomuzikolog Gene Ashton (poznatiji pod pseudonimom Cooper-Moore) i bubnjar Rakalama Bob Moses. Nastupni album Man’ish Boy, kojeg naslov koketira s kompleksom zrelosti i priznatosti glazbenika od generacijskih trendsetera, o čemu se na našem portalu nedavno izdašno debatiralo, objavio je pri znamenitoj izdavačkoj kući koja povezuje hinduizam s audiofilskom kvalitetom, AUM Fidelity.

U svojoj je dosadašnjoj karijeri, potvrdivši se i kao kompozitor i vođa malih sastava, Jones nastupima i djelom obogatio scene kako elektroakustičke glazbe, komornih ansambala, moderne i avangardne džez-sastave, pa tako produkciju suvremenog plesa, a i multimediju. Pri tom je nastupao s eminentnim glazbenicima lokalnih scena Richmonda i Brooklyna, sabirući iskustvo na koje ukazuju i ove skladbe.

Zanemarimo li uvodnu Roosevelt, ulazimo u čvrst post-boperski teritorij razmrdane Ellingtonije, s tri glazbenika potpuno i podrobno posvećena mid-tempo koračnici u kojoj režeći saksofon ustupa mjesto polifonijskom duetu bubnjeva i klavira, koji oponašaju lokomotivu u putešestvijama začaranim zimskim pejzažem. Ponovno u triju, izbija na vidjelo njihov jasni performativni element, pojačan minimalnim odabirom tonova i ostinato dionicom klavira koji krpa nedostatak basa, baš kao iz komada neke Tom Waitsove primijenjene glazbe, polako prelazeći u fade-out.

Slična se priča nastavlja i u We Are Unicorns, duetu saksofona s Ashtonom na „diddley-bou“, jer je bubanj potisnut do nečujnosti. “Diddley-bo” je krajnje primitivan instrument, jednožičani tabletop, poluakustična bas-gitara, čiji teksturalni puls ni ne može biti siroviji, crpeći iz već ionako postavljenog repertoara Ashtonovih dueta s izraelskim saksofonistom Aasifom Tsaharom; opet na tragu Waitsove etnomuzikološke vizit-karte… U skladbi Meekness, Jones je zaigrao na liričnost u kombinaciji s valovima kolektivne poliritmije, na tragu Sonnyja Simmonsa i Mariona Browna.

Progledamo li kroz prste jednom očito sjajnom glazbeniku, čija se karizma nije prenijela i u tonski studio (problem koji muči i jednu veličinu kao što je Muhal Richard Abrams), ono što od ovog albuma odbija već na prvo slušanje je nedostatak kohezije, energetske… Koračajući, možda, tragom Sweet Earth Flying, krajnje eklektičnog uratka Mariona Browna iz 1974, sjetimo se da je Brown tom prilikom stao iza studija kao ravnopravnog sudionika u snimanju svojih suita, i u miksu povukao određene poteze, koje ograničenosti registra Ashtonovog „diddley-boa“, naprosto ne idu na ruku. Takav je slučaj i Chasing the Ghost, vjerojatno spektakularna i performativna na živoj svirci, no čiji zvuk ulazi u domenu nereprezentnog za studijsku snimku. A koliko je time ograničen sam saksofonist, koji fraze svodi na repeticiju ili na jedan te isti grleni vrisak, te uopće jednako neinspirirajućih desetak minuta glazbe, dovoljno govori mutna i bezidejna skladba u cjelini, koja se u skladu s naslovom pokušava izvući energy svirkom. A poznato je da je lov na duha osuđen na neuspjeh, o čemu je prije dvadesetak godina snimljena i jedna američka komedija, zar ne?

Jonesovo aranžersko umijeće možemo donekle naslutiti u završnoj soul-baladi Forgive Me, kojoj će puritanci zamjerit i ziheraštvo, odmjerenost prema domeni radiofoničnosti, poučeni činjenicom da Ashton kao gažer ne funkcionira ni izbliza tako dobro kao kad svira „džez“. Na zadnju skladbu, nadovezao se i bonus Chaych!, potocima sline išmirglani funk, Jonesovog trija s Adamom Laneom (kontrabas) i Jasonom Nazaryjem (bubnjevi) koji donekle pokazuje i smjer kojim su oportunistički producenti Man’ish Boya možda mogli poći, ne bi li Darijev debi svojim zvonom odronio i ovo nešto ušne skepse.

Darius Jones – alt saksofon

Cooper-Moore – klavir, diddley-bo

Rakalam Bob Moses – bubnjevi

Adam Lane – bas (9)

Jason Nazary – bubnjevi (9)