By 
Nakon smrti saksofonista Michaela Breckera u januaru 2007, i ne samo jedne od najpoznatijih dotad živućih udovica Alice Coltrane samo s danom razmaka, sastav Saxophone Summit koji sačinjavaju još i Joe Lovano i Dave Liebman, morao je razmisliti o svojoj budućnosti, ne samo saksofonističkoj već i položaju koltrejnovskog nasljeđa uopće koji si je Brecker kao osnivač uzeo kao inspiraciju. Na sljedeće izdanje Summita, snimljeno u njujorškom klubu Birdland 362 dana kasnije, ušao je Coltraneov sin Ravi. Na albumu Seraphic Light, kome se uz izvorne skladbe mračnog saksofonskog maga pojavljuju i kompozicije skladane u spomen na Breckera, sudionici praćeni tročlanom ritam-sekcijom upuštaju se u kolektivnu sve-smjernu improvizaciju.
U tom svjetlu/tonu možemo slušati/gledati i suradnju post-koltrejnovaca Evana Parkera i Davea Liebmana, sopran- i tenor-saksofonista, personalityja uključenih u desetke radnih, kreativnih i pedagoških projekata. Inicijator susreta bio je Liebman, a s kolegom i vršnjakom povezao ga je bubnjar Tony Bianco, suradnik Liebmana koji baš kao i Parker, svoju glazbu interpretira kao „izraz negdje između free-jazza i suvremene slobodne improvizacije“. Izdanje Relevance ko-producirala je medijska kuća BBC, londonski jazz-klub Vortex i naposljetku kanadska izdavačka kuća Red Toucan, u čijem je katalogu ne tako davno osvanuo i CD vojvođanskog kompozitora Szilarda Mezeija.
„Saksofonizam“ kao termin analogan -izmima iz muzikologije klasične glazbe, nameće se sam od sebe. Gospodin Evan, osim što je vlasnik izdavačke kuće Psi, suosnivač je Spontaneous Music Ensemblea, a prvo izdanje snima već 1967. i godinu dana kasnije napušta SME, otvarajući razdoblje snimanja s njemačkim saksofonistom Peterom Brőtzmannom i južnoafričkim klaviristom Chrisom McGregorom. Liebman je već generacijama glavni saksofonski pedagog na planeti, zahvaljujući radionicama za formiranje i definiciju saksofonskog zvuka. Na albumima On the Corner, Dark Magus i Get Up With It od 1972. do 1974. godine, angažirao ga je trubač i idejni vođa fusiona Miles Davis, upravo za nastavljača kulturoloških fuzija otvorenih ostavštinom Coltranea.
Liebman i Parker zrcalnu interpretaciju timb(a)ra duguju, kako Coltrane/Rollinsovom albumu Tenor Madness iz 1957, tako slobodu od harmonije i svedenost na (anarho)primitivne elemente, Coltrane-Alijevom Interstellar Space iz 1967/1974. godine. Kao jedan od suosnivača struje europske slobodne improvizacije, Parker se mnogo ležernije i češće kreće u „a cappella“ varijantama, a jedna od najšire prihvaćenih je Monkey Puzzle, s alt-saksofonistom i bas-klarinetistom Nedom Rothenbergom iz 1997. godine, dok za miljokaze Liebmanove karijere spominjemo duet Frankfurt s Elleryjem Eskelinom iz 2009. godine.
U susretu koji je 27. siječnja 2008. godine, samo 17 dana nakon snimanja Seraphic Lighta, započeo izravnim odlaskom na pozornicu uz kratku izmjenu pozdrava i protekao kroz dva seta u trajanju od nekih 73 minute, milenijski dijalog začinjen je upravo Biancovim pulsoidnim poticajima, koji je u završnici odigrao i glavnu ulogu u čitavom izdanju.
Prvi set započinje duetom saksofona u kome se Parkerove dvoglasne vokalne nadogradnje jasno prepoznaju, a Liebmanov prijelaz na sopran-saksofone započinje nazalnim i straight-lined zapetljavanjem, koji slalomskim intervencijama utječe na Biancova rezanja marševskih ritmova. Nepraćeni bubnjarski solo sa sve više učešća činela i spektralnog grananja otvara drugi dio prvog seta, otvarajući vrata za polifoniju sopranoa, opnama tomova i doboša osluškujući zaviruje u čeznutljivu melodiju na pozornicu rasplamsane sjete.
Frazice Coltraneove modalne faze, prostorno utvrđene kao da im se priključio i Steve Lacy, razgaljuju bubanj koji eksplodira bez uzmaka, katolički se i „negrijehovito“ spram vlastitih estetika odužujući svojoj svevišnjoj ljubavi. Ples arpeggija u „kolektivki“ funkcionira usklađeno kao da je ranije napisan, do u interval. Parkerov sopran puno je jezikovitiji u akcentima, sukcesivni slijed kvarti je brži, tako da Biancovu tenziju drži angažiranijom i znojnijom, stvarajući daleko više dronea bas-pedalom.
U drugi set ulazi Parkerov sopran, s nekojim iznenađujućim soul-prizvukom, ovaj put s alikvotnim tonovima koje jako ulaze u crveno, čemu Liebman replicira sub-tonovima s tenora u istom registru, opet s Biancom u dvostrukom tempu, meljući sve pred sobom kao neki japanski bubnjar ili barem mladi Han Bennink. Pred kraj prvog dijela Parker opet potencira nazalnost na svom tenoru, onim tonovima koje kao da pokušava prosvirati iz nosa, a dio publike u tom bi nekritičkom stvaranju (koje nitko pametan neće zamjeriti) mogao prepoznati i mesnati Brötzmannov sound.
A da konac djelo krasi, pobrinuo se Liebman sa svojom flautom od bambusa, zvuka visokog utoliko da umjesno citira i lik jednog od najcitiranijih suvremenih glazbenika, saksofonista Roscoea Mitchella, inače Parkerovog kolege u EAE-u, koji je dao i veliki obol restauraciji drevne vještine cirkularnog disanja. U tom zaključnom dijelu, Parker autocitira Monocerosa, kao epizodu vlastite diskografije, zahvalno rekreiranu prema droneu, što Bianco odmah prepoznaje.
Što Coltraneov nasljednik, a što njegov naširoko prepoznat duh, mogu biti itekako zadovoljni autorskim muziciranjem, u rezimeu čitavog albuma. Njegovi se sutvorci na ovu veliku ostavštinu ne referiraju izravno semantički, već peripatetički pridonijevši osnovnoj ideji, ostavljajući slušateljima i festivalskoj mreži novo značajno glazbeničko ime – bubnjara Anthonyja Bianca.
Dave Liebman – sopran i tenor saksofon, indijska flauta od bambusa
Evan Parker – sopran i tenor saksofon
Tony Bianco – bubnjevi
By 
