Direktno i nekonvencionalno

Saksofonist, skladatelj i improvisateur, dirigent, lider orkestra i aranžer, lica su u kojima se afroamerički glazbenik David Murray predstavio publici u sklopu svojega drugog izlaska pod zastore dvorane Zagrebačkog kazališta mladih. Bilo je to za koncerta s VIP Festival Orchestra u izboru alt-saksofonista Mire Kadoića, 13. listopada 2010., na dan kad je vođen i 15-minutni intervju. Dvije godine ranije, učinio je to s legendarnim World Saxophone Quartetom, čiji je suosnivač, u projektu posvećenom glazbenoj ostavštini Jimija Hendrixa.

Kao samonametnuti glas nametnuo se krajem šezdesetih preko kalifornijske klupske scene, sviravši R&B, rock, jazz i funk, ušavši u profesionalne glazbeničke vode još kao tinejdžer. Kao i većina afroameričkih glazbenika, Murray svoje (irsko) prezime čita na način odmaknut od engleskog standarda, gutajući vokal u prvom slogu i produljujući vokal u drugom, baš kao što je u izgovoru trubač Don Cherry vukao zadnji vokal. Glas mu je visok, ružičast (poput alikvotnih tonova koje je majstorirao na svojem tenor-saksofonu, stvorivši prepoznatljiv zaštitni znak svog timbra), s padovima u intonaciji, prispodobivo efektu flangera.

„U šezdesetima smo imali Motown, Coltranea na terenu džeza i Sonnyja Rollinsa koji se nastavljao na njega, a i Alberta Aylera… Charlie Mingus je još bio aktivan, oni su bili veliki umjetnici, mnogo se toga izdogađalo… današnja je situacija takva da svi oni koji su utjecali na današnju generaciju, ipak su poumirali. Tako da danas imate ljude poput mene, pa Waynea Shortera koji je preživio, kao i Charlesa Lloyda, koji je preživio. Zatim, novije kao što je to James Carter, zatim dečko koji je svirao sinoć, Jason Moran, novi mladi klavirist koji je poput novovjekog Johna Hicksa.

A njegov bubnjar je sin Freddieja Waitsa, koji je u svoje vrijeme bio jedan od ponajboljih bubnjara u Njujorku, to morate znati i to poštivati. Njegova sam oca poznavao, a on i svira kao svoj otac, samo nekako drukčije. Ali, on je to naslijedio, tu energiju svog oca, iako ga nije imao prilike dugo poznavati… A ja, ja sam poznavao njegovog oca. Sinoćnju smo večer završili razgovorom, i sad znam da želim svirati s njim. A, čuli ste li za bubnjara koji će svirati sutra uvečer, Ranzella Merritta? Neki zbore kako je upravo on izmislio disco beat. Budući da je on svirao sa Sylvesterom kroz sedamdesete? Da, baš on, upravo sad stoji tu negdje pred vratima“, govorio je u garderobi gdje smo pričali iznad stola s neraspakiranim kanape pladnjevima, „izmislio je disco beat. Odrasli smo zajedno, on mi je kompa. Svirao je sa Sylvesterom u San Franciscu, koji je bio prvi transseksualni lik.“, prisjeća se Murray.

Murrayju je Kalifornija, kao 20-godišnjaku, postala premalom i nametnula odlazak u Njujork, u vrijeme kad su se tamo zaputili i drugi zapadnoobalnjaci, poput Marka Dressera ili Arthura Blythea. I prvotne afroameričke inicijative kulture, umjetnosti i multimedije sa srednjeg zapada, poput AACM-a iz Čikaga i BAG-a iz St. Louisa, tada su bile izgubile priliv financiranja, te je egzodus umjetnika bio neminovan. „Svi su oni stigli u Njujork, kao i neki dečki iz Miamija, jer je tada bilo vrijeme za doći u Njujork. A kako su došli u tom razdoblju u Njujork, neki od njih nisu tamo mogli o(p)stati predugo. Jer, Njujork ubija mnoge ljude. O tome nisi imao pojma, jel da? Hoću reći, u tom gradu moraš znati preživjeti, jer je Njujork grad koji bi te mogao ubiti“, poentira naš sugovornik.

Ovakva provokacija nije nimalo začudila, jer je Murray direktan i ne-konvencionalan koliko je to god moguće. Osim što slovi za velikog ženskara, u trećem je braku sa svojom menadžericom i živi u Sinesu u Portugalu, a zadnjih godina surađuje i s vršnjakinjom Cassandrom Wilson. Publiku je tijekom koncerta na kom je pokazao svoja dirigentska umijeća (nalik tzv. ‘conductionu’ Butcha Morrisa), uveseljavala njegova petogodišnja kći, snimajući oca na iPhone sukcesivno uploadajući snimke na YouTube preko laptopa. A nesklonosti koketiranju s konvencijama, sjetit će se i polaznici koncerta na projektu Hendrix. Naime, iako su svi članovi WSQ-a odjenuli smokinge, a trombonist Craig Harris svoj je maskulini torzo istakao purpurnom haljinom, Murray je došao u šuškavoj trenirci, kao da se malo čas vratio s džoginga.

O suradnji s VIP Festival Orchestra izjasnio se vrlo afirmativno, po hrvatskim ih je medijima kovao u zvijezde. Iz napisa smo saznali da je naišao na glazbenike s kojima je nakon prvog susreta, odsvirao samo još generalnu probu i naišao na kondiciju spremnu ne samo za nastup, već i turneju, što je prošle godine za manje-više istu ekipu izjavio i Joe Bowie.

U osamdesetima godinama, kad se uključio i u zbivanja na punk-sceni, doduše samo kao sidemen, bio je članom Jack deJohnette Special Editiona i WSQ-a, pokrenuo je projekt David Murray Big Band. Klub Knitting Factory mu je izišao u susret s prostorijama za pokuse. „Imali smo na raspolaganju ponedjeljak uvečer, nalik ideji razvoja koji je promovirao Charles Mingus Workshop, tako da tko god se od ljudi pojavi i svira. Popodne bismo započeli s radionicom, ako neki ljudi mogu svirati, drugi pak ne mogu, i onda oni te večeri ne sviraju. Možda im ostavim note da navježbaju za tjedan ili dva tjedna. Pokušavali smo pomoći baš svakome, jer je to ideja radionice. To nije bila prava gaža, rad u nastanku koji će nekome pomoći. Ako imaš sreće, možeš zasvirati već iste večeri, na jam sessionu organiziranog tipa, s napisanim glazbenim predloškom.

Smatrao sam to dobrom idejom, te je tako i prihvaćena. Bio bih pokušavao biti tamo stalno dostupan, iako ne baš svakog ponedjeljka, jer bih putovao da zaradim novac za svoju obitelj; kužiš, raditi na svojim projektima i putovati. Okupiralo me to, davao sam sebe do kraja, kako bih pomogao ljudima, a bilo ih je mnogo. Kad bih, recimo, došao u Zagreb, postavio bih stvar na isti način, u roku od šest tjedana sam na raspolaganju, pa neka dođe svatko tko smatra da može. Dođeš u četiri popodne, a u deset nastupamo. I, tako omogućio sam si da čujem kako zvuči glazba koju sam napisao“.

Naposljetku, angažman na metropolitanskoj sceni urodio je plodom, pa ga je časopis Village Voice u svojoj bilanci osamdesetih proglasio glazbenikom desetljeća. Istodobno, Wynton Marsallis, njuorlinski trubač koji je poziciju kulturološkog statementa pod podrškom raznih institucionalnih i medijskih platformi istesao do nepodnošljivosti koju ne opravdava niti džezerska samoživost, u svojoj je tiradi protiv fusiona i free-jazza širio glasine kako Murray uopće ne zna svirati saksofon, namjerio se i na Johna Zorna, iako je najgore prošao Albert Ayler kojeg je prozvao ‘nulom’.

Teorijsku je prtljagu preuzeo od bubnjara i pisca Stanleya Croucha, kolumnista New York Daily News koji je ranije bio i Murrayev osobni prijatelj. Čak je na svojoj ploči „Organic Saxophone“ snimio Crouchevu skladbu ‘Monica in Monk’s Window’. „Vidite, mene se ne tiče što mi njih dvojica imaju za reći, po tom pitanju, jer nijedan od njih dvojice ne zna kako se svira saksofon. Uostalom, mladi je Marsallis nastupao u workshopima koje sam s WSQ održavao u New Orleansu, a tad je išao u srednju školu, kao i njegov brat. Bili su djeca. To bi bilo isto kao da mi se moja kćer postavi i ide tako nešto pričati. Ha-ha!“, zaključuje Murray glasom u nijansi grlenog timbra.