Deseti N.O. Jazz festival : Transcendencija suvremene jazz glazbe

Teatar &TD, Zagreb / Datum: 09 – 16. 11. 2009. / Foto: Damir Žižić & Web arhiva

Korijene N.O.Jazz festivala moramo tražiti još u „mračnim“ devedesetima. Kulturni mrak zagrebačkih devedesetih, tek su na momente osvjetljavali bljeskovi neprofitnog entuzijazma,  najčešće vezani uz neki oblik klupskog života. Principi sivog tržišta koji tada još vladaju glazbenom underground scenom – pozoveš me, ja dođem, odsviram, daš mi lovu na ruke – omogućavali su organizaciju koncerata manjih bendova koji bi u odgovarajućem trenutku odrađivali turneju negdje u blizini Hrvatske. Ljudi koji su se u tome ponajviše odvažili su pokojni Ivica Baričević i još uvijek aktivni Mate Škugor.

Zanimljivo je što su u apsolutnoj nestašici bilo kakvih mainstream gostovanja, najviše profitirali baš  zaljubljenici u opskurnije glazbene stilove, bilo da se radi o američkom underground rocku, europskoj eksperimentalnoj sceni, njujorškoj downtown jazz sceni ili japanskim freak bendovima. Usred koncertnog mrtvila, generalno gledajući, Zagreb se uspješno upisivao na međunarodnu kartu underground koncerata. A mi koji smo takvu glazbu pratili, odjednom smo imali najaktivniji kulturno-društveni život u gradu.

Kako su godine prolazile, entuzijazam koji je stajao iza cijele priče bivao je nagrađen sve većom posjećenošću. Istovremeno, glazba se otvorila utjecajima, a predrasuda da se epitet undergrounda veže uz nešto što ionako nema neku objektivno važeću vrijednost skinuta je. Došlo je vrijeme da se višegodišnja organizacijska aktivnost zaokruži i anualnim festivalskim izdanjima. Škugor je tako pokrenuo čak dva festivala – Žedno uho i N.O. Jazz festival koji je, eto, upravo proslavio svoj deseti rođendan.

Oba festivala  osmišljena su oko iste ideje, imaju isti cilj – pokazati koliko se suvremena glazba udaljila od njenog nekadašnjeg uskog i žanrovski određenog poimanja. I dok je Žedno uho posvećeno transcedencijama suvremene rock glazbe, N.O. Jazz festival s istim se ciljem okreće jazzu. Odnosno svemu onome u što je jazz posljednjih desetljeća uspio umočiti svoje prstiće. U programu N.O. Jazz festivala tijekom godina su se tako našli i izvođači koji se posve oslanjaju na jazz tradiciju, ali u skladu s imenom festivala (Not Only Jazz Festival) i izvođači koji se jazza dotiču tek dijeleći s njim isti duh, senzibilitet ka improvizaciji i slobodnoj formi. Ovogodišnje izdanje festivala u prezentaciji je te šarolikosti jazz izraza možda čak otišlo i najdalje do sada. Evo kako je u tome uspjelo.

Big Sexy Noise

Festival je otvorila Lydia Lunch sa svojim aktualnim projektom Big Sexy Noise koji uključuje članove londonskog benda Gallon Drunk. Iako se ovaj projekt možda predoslovno oslanja na rock tradiciju, Lydia Lunch se kao pojava na programu N.O. Jazz festivala uklapa nekim od svojih ranijih autorskih dosega. Naime, kao jedna od osnivačica kultnog benda Teenage Jesus and the Jerks, aktivnog krajem sedamdesetih godina u okvirima njujorške No Wave scene, Lunch je sudjelovala u tadašnjoj redefiniciji rock forme. Već i zajedničkim imenom reagirajući na glazbu tada iznimno popularnih New Wave bendova, No Wave scena ponudila je glazbenoj publici glazbu s kakvom se do tada još nije susrela. Nazovimo je Free Rockom jer princip kojim su njeni protagonisti masakrirali rock glazbu po senzibilitetu je najbliži onome što su Ornette Coleman, Albert Ayler ili Sun Ra svojevremeno učinili jazzu, stvarajući glazbu kasnije deklariranu imenom Free Jazz. 

No, neobuzdanog divljaštva i kakofonije tipične za Teenage Jesus and the Jerks nije bilo u velikoj dvorani Teatra &TD-a te prve večeri festivala. S obzirom na sve što je Lydia Lunch radila u nastavku svoje karijere nije bilo niti za očekivati da će se njen najnoviji projekt vraćati na njene početke. Mračni, ali ipak konvencionalni rock kakvog izvode Gallon Drunk poslužio je kao glazbena pozadina Lydijinoj poeziji u kojoj nastavlja svoje nikad dovršene obračune s muškarcima. Njen bijes i pasivna agresija dobile su ovoga puta soundtrack u obliku teškog garažnog rocka ispunjavajući dvoranu morbidnom humoreskom ljubavi.

Obzirom da se radi o jednoj od pionirki feminističkog pokreta u svijetu glazbe, u publici su se na koncertu Lydije Lunch s razlogom mogle očekivati aktivističke trupe, no njihova malobrojnost najbolji je pokazatelj kratkotrajnosti memorije takvih pokreta. Lydia Lunch jedna je od ikona borbe za ženski glas u muškome svijetu rock ‘n’ rolla, no njene mlađe nasljednice poput Karen O  ili Peaches svoj su teško izboreni glas uspjele pretvoriti u trend 21. stoljeća, uspješno brišući za sobom svoje korijene. Utoliko više, pojava Lydije Lunch na pozornici, lišena njene nekadašnje prenaglašene ekspresivnosti, danas djeluje iskrenije i neposrednije, a njene poruke prisnije komuniciraju sa prisutnima negoli je to moguće sa velikih festivalskih bina.

(S.J.)

Povijesna lekcija

Svestrani indoamerički klavirist Vijay Iyer svoju je europsku solo-piano turneju započeo upravo koncertom u Zagrebu druge večeri festivala. Svoj je posljednji album, Historicity, Iyerov trio predstavio ovog ljeta na Newport Jazz Festivalu (može ga se poslušati s National Public Radija), a zatim evropski premijerno izveo na Saalfelden Jazz Festivalu. Dvije velike premijere u samo mjesec dana razmaka ne događaju se baš svakome.

Vidno izraženom gestom Iyer se, dok svira, naginje unatrag, kao da se neće dati uvući u klavir od sile koja ga vabi da prijeđe granicu. Da li se boji da glazbalo rasturi? Teško, jer čak i kad je svirao nizove blok-akorada stvarajući teksturu gusto nabijenu energijom, odavao je dojam da je odnos prisan, a ne antagonistički. Ad negationem, niti je to naličilo/nazvučilo jednom Cecilu Tayloru koji se po tipkama istresa potpuno masivno i demokratično, niti na „kišobranski“ sveobuhvatan pogled unutra Davea Burrella ili Paula Bleya. Nije ih skinuo, iako su prisutni u njegovu načinu razmišljanja, kao i Yosuke Yamashita, Cooper-Moore ili Bill Evans.

U snimkama s malim sastavima Iyer neće fascinirati kao tehničar, više je to čupkanje i live-poliranje osobnih ideja inkorporiranih u skladateljski sastav, što se u solo-nastupu preobrazilo u pravu igru s klavirom! Usprkos naslovu posljednjeg izdanja, povijesna lekcija – emancipiran ljevoruki stride, bimodalno i atonalno sviranje – nije slučajna i sasvim je jasna namjera emancipacije osobne, a ne „standardne“ povijesti. Ono što Iyerovu glazbu u ovoj solo-varijanti izdvaja kao mali atol u moru sličnih ili istovjetnih fenomena je prvo ekonomičnost, radi znatnih dinamičkih skokova, koji bi znali potaći misao da sukcesivno izvodi stavke sonate. A opet, čitavo sam vrijeme radi scenske atmosfere imao dojam da slušam Glassovu Metamorphosis, bogato proširenu i rearanžiranu. Osim Hawesove I’m All Smiles i Jacksonove Human Nature, svirao je i Ellingtonovu Black and Tan Fantasy, uz autorske Testing, Blues for Sun Ra i Trident, i niz skladbi, kako ih je sam bio najavio, „o vantjelesnim iskustvima“.

Balkan šou

Matt Darriau Paradox Trio od prvog je takta s publikom „na ti“. Izvode autorske skladbe nadahnute balkanskim melosima, džezerske „call and response“ teme, uz latin-nadogradnje dostojne jednog Santane, te žičanim zvukom u kojem ne fali bas. Stefanovski, Tadić i Spasov mnogo čega bi tu imali za reći, uostalom, surađivali su i snimali s njima. Mistika i forca kao koordinate nastupa Paradoxa na N.O. Jazzu prije četiri godine je zamijenio sessionski štih koji uvodi alternativna glazbena lica.

Darriau je šoumen koji svira alt-saksofon, gajde, klarinet i frulicu, a na svom  mikrofonu ima obješen gong. Sejdo Selifoski na tarabuci i đembeu koje kombinira s ride-činelom, naturalizirani je Amer. On „rasplovljava“ kvartet prijelazima u tempu, šireći i skupljajući jedra ritma, poput kakvog skipera. Ovaj sjajni svatovski „musician’s musician“ iz kruga bugarskih emigranata u SAD, ključan je movens benda. Rufus Capadoccia na pet-žičanom čelu koji zvuči kao fretless bas-gitara i gitarist Brad Shepik, eminentni su glazbenici njujorške downtown scene. Autorski personality Capadoccia je ovaj put izrazio svojeručno izrađenim glazbalom, osmožičanom akustičnom bas-gitarom, a svi su toliko grupno usmjereni muzičari da podnose i teatralne istupe, kao Darriauovo antifonijsko sviranje usmjereno u dubinu pozornice, orkestru daleko iza leđa. Vještina kvarteta da se pronađe u idiomu koji je bliskiji mojim susjedima nego li njima samima, ne prestaje iznenađivati.

(V.J.)

Blues bez tuge

Nije bilo puno prilika u sklopu N.O. Jazza slušati blues. Istina, pravu priliku za to nije nam dao niti bend Elliotta Sharpa – Terraplane. Ipak, imajući u vidu o kakvome se festivalu radi, za pretpostaviti je da je glazba Terraplanea ono najbliže bluesu što ćemo u dvorani &TD-a ikada čuti. Elliott Sharp je došao u Zagreb kao najsvestraniji glazbenik festivala, multiinstrumentalist koji je tijekom godina surađivao sa svim istaknutijim glazbenicima downtown scene te vodio čitav niz bendova/projekata. Terraplane je projekt u kojem se sa svojim stalnim suradnicima, Sharp koncentrira na blues tradiciju. Niz od nekoliko albuma, od kojih je najhvaljeniji Blues for next iz 2000. godine, predstavlja Sharpovu fascinaciju bluesom, nedovoljno duboku da se idiomima izraza ne bi poigravao kao nestašno dijete.

Bez obzira jesu li u fokusu melodijski ili ritmički obrasci, Sharp ne preže od temeljnog narušavanja pravila koja za blues inače vrijede. Mnogi bi se bluzistički puristi mogli čak i uvrijediti zbog izobličavanja glazbe kojoj su poklonili svoja srca, no tehnička umješnost Sharpa i njegovih glazbenika slušatelju lako odmiče pažnju. Ona nas zabavlja, čini da vrijeme prolazi brže, ali to nije ono što bi blues trebao činiti. U Tarraplaneu nema čežnje, nema tuge. Terraplane nikoga neće rasplakati niti duhovno uzdignuti ma koliko se Eric Mingus svojim vokalnim interepretacijama hinio da upravo to želi postići. Terraplane je prije svega projekt muzičara i zapravo nema nikakve veze s poniranjem u dubine duše.

Kokainski funk

Slični bi se zaključci mogli izvesti i za koncert koji je uslijedio nakon Terraplanea. Ideja reinterpretacije glazbe Johna Coltranea u plesnoj maniri svakako zvuči primamljivo i privukla je veliki broj znatiželjnih na koncert Jamaaladeena Tacume, no ono što je Tacuma sa kolegama iz projekta Coltrane’s Configurations pokazao te večeri nije nalikovalo na odu jednom od onih čije se ime u svijetu jazza ne izgovora uzalud. Nalikovalo je to više na odu samome sebi.

Pojasnimo. Ime i djelo Johna Coltranea ne treba nanovo predstavljati, Coltrane je  glazbenik oko čijeg se umjetničkog kredibiliteta ne vrše rasprave. Njegovu se veličinu ne propituje, nitko pametan to ne bi učinio. Naravno, u tom smjeru nije pošao niti Tacuma, no smatra li on samoga sebe još većim i od samoga Coltranea ostalo je otvoreno pitanje. Osuda tog tipa zvuči konzervativno, priznajemo, i nije lijepo donositi takve optužbe samo na temelju osobnog doživljaja jednog jedinog nastupa, ali jednako tako, ta se optužba vodi za time da u pozadini ljudi čije ideje vraćaju svijet na ispravan kurs, leži prije svega skromnost. Tacuma nam svoju skromnost nije želio pokazati. Njegovo šepurenje nije prestajalo, ono je bilo bolno sveprisutno. Čak da i prihvatimo njegovu odgovornost showmakera i vođe benda, Tacuma je glazbu Johna Coltranea, glazbu za koju toliki vežu spiritualna iskustva slušanja, prizemljio tako vulgarno kako to samo kičasti funk može. To i jest problem s funkom – tanka je linija između istinskog funka i kiča, između masnih groovova geta i tankoćudnih šminkerskih fraza.

Tacuma je odabrao kokainski funk za reinterpretaciju Coltraneovih skladbi kao što su India, Dahomey’s Dance, Impressions, Naima ili Love Supreme. Govoreći jezikom jazza, to je blasfemija. Jedina svjetla točka Tacuminih konfiguracija je saksofonist Tony Kofi čiji stav i muziciranje stoje na tragu spiritualne nenametljivosti i na trenutke otkrivaju fantastičan talent, no individualni dosezi u ovoj su priči irelevantni.

Intimno putovanje

Kao što je to učinio i Vijay Ijer druge večeri festivala, i Matthew Shipp nam je pokazao svu ljepotu solističkog koncerta. Kada je na pozornici sam, glazbenik ima priliku s publikom komunicirati vrlo intimno, povesti ih na put u kojem god smjeru on sam odabere, bez inače nužnog suglasja sa ostalim glazbenicima. Shipp nas je definitivno odveo na to putovanje, jednog nas trenutka bombardirajući zvučnim bombama sa samih rubova klavirskog spektra, drugoga nas trenutka šamarajući dihotomijom raspona. Matthew Shipp u Zagreb je stigao dan ranije kako bi u sklopu festivala nastavio prije dvije godine započetu tradiciju održavanja radionica. Njegov teorijski uvod u radionicu savršeno opisuje i njegov koncertni nastup – glazba je kao neko unutrašnje biće koje se nama koristi da bi isplivalo na površinu.

Sloga na djelu

Dan nakon Matthewova nastupa u Zagreb doletili su njegovi prijatelji i kolege iz njujorškog glazbenog kruga. Iako se i tu večer zadržao na festivalu, Matthew nije izašao na pozornicu s Pyramid Triom već je u njihovom nastupu uživao iz auditorija. Pyramid Trio čine Roy Campbell na trubi, William Parker na kontrabasu i bubnjar Michael Wimberly, koji je na ovoj turneji zamijenio inače stalnog Pyramid bubnjara Hamida Drakea. Činjenica da Hamida nećemo ponovno vidjeti u sklopu N.O. Jazza pomalo je žalostila, no i u ovom sastavu trio je uspješno funkcionirao jer Wimberly je i sa Parkerom i sa Campbellom već surađivao dovoljno puta da bi se uklopio u atmosferu na kojoj ovaj bend gradi svoje nastupe.

Iako trio uglavnom svira kompozicije Roya Campbella, skladna uigranost muzičara  ničime ne odaje da je Cambell u ovom slučaju i lider benda. Tek u obraćanju publici otkriva se njegovo vodstvo nad cijelim događajem. Ta činjenica nikoga ne bi trebala začuditi jer Campbell, Parker i Wimberly troje su aspolutno ravnopravnih glazbenika čija je jedina misija da se međusobno nadopunjuju i pomažu. Svatko je svakome na usluzi, a ta sloga ono je što na jazz koncertima osvaja publiku.

Glazba koju izvode zahtjevna je i romantična istovremeno, a arsenal instrumenata koje koriste mimo svojih matičnih glazbala stvara ambijent nepreglednih afričkih krajolika. Pyramid Trio u cijelosti je posvećen korijenima, i zato je posjet njihovom koncertu pravi glazbeni triping. Po mnogima, William Parker, redoviti Škugorov gost, te je večeri briljirao, toliko upečatljivo da se nitko nije skanjivao suditi kako je ovo njegov najinspirativniji nastup u sklopu N.O. Jazza do sada. Wimberly je također bio solidan, no Campbellu ovo ipak nije bila idealna večer. Nešto kao da ga je sputavalo da svoju energiju pusti sa uzda, imao je problema s disanjem, a i hod mu je bio težak. Nadamo se da ga zdravlje služi.

Oduživši koncert znatno izvan dogovorenog termina, dečki nisu bili raspoloženi za bis. Campbell se ispričao publici i najavio sljedećeg izvođača – Kazotukija Umezua i njegov Kiki bend.

Jazz rock reciklaža

A svojim putovanjima uzduž i popreko planeta, zadržavavši se naravno najviše u New Yorku, japanski je saksofonist Kazutoki Umezu ostvario čitav niz suradnji i projekata. Najava njegovog Kiki benda kao jazz rock sastava zvučala je obećavajuće, imajući na umu ne samo neke od njegovih epohalnih albuma nego i suvremenu japansku scenu koja se u poigravanjima sa takvim glazbenim hibridima kao što je fusion jazz toliko dobro snalazi da je uspijela udahnuti vitalnost tamo gdje smo odavno smatrali da je više nećemo naći. Jazz rock je opterećen glazbeni stil, sklon besciljnom akrobatizmu sopstvenih aktera koji najčešće glazbu ne osjećaju dalje od vlastite virtuoznosti.

Na žalost, takvu je predstavu ponudio i Kiki bend. Za razliku od nekih japanskih bendova (spomenimo samo Ruins, Ground Zero ili Acid Mothers Temple) koji su zapadnjačke glazbene izraze uspijeli asimilirati u egzotiku dalekog istoka, Kiki bend ne predstavlja ništa drugo do reciklaže. Izvrsno odsvirane, moćne i glasne, ali ipak samo reciklaže. U nekim trenucima recikliraju zapad, u nekim trenucima to čine sa Japanom, i ni u jednom trenutku ne otkrivaju neku svoju autentičnu notu. Eto, bilo je vrijeme da se u sklopu N.O. Jazza čuje i malo jazz rocka (Ili je to možda bio progresivni rock? Razlika između ta dva pojma nikada nije bila do kraja razjašnjena), a nastup Kiki benda samo je pokazao zašto ga do sada nije bilo.

————-

Ovaj je izvještaj u nekoliko navrata skrenuo sa svoje osnovne misli, no rezimirajući sve ovdje opisano možemo lako zaključiti da je ona još jednom potvrđena, deseti puta do sada. Što smo sve čuli? Garažni rock, dva pijanistička koncerta, suvremeni etno kvartet, masakriranje bluesa, kićenje funka, downtown jazz i konačno jazz rock. Kada bi se u &TD-u slučajno našao netko tko je nekoliko dana ranije pohodio koncerte u sklopu Zagreb Jazz Festivala, Sonnyja Rollinsa ili Branford Marsalisa na primjer, sasvim bi suvereno izjavio – Što je vama ljudi? Pa ovdje nema jazza! Ljudi u publici zajedno bi s organizatorom Matom Škugorom samo pisnuli – Ima jazza čovječe, odrasti! Ali ne i samo jazza…

(S.J.)