Digital Primitives: Hrabrost i uvjerenje

Mesto: KSET, Zagreb / Datum: 25. 01. 2011. / Foto: Tomislav Capan (www.muzika.hr)

Na koncertu Digital Primitives, sastava iz Njujorka koji zaokuplja jednog Izraelca s dva Afroamerikanca koji sviraju žanrovski nedefiniranu improviziranu glazbu, ponovio se nedostatak naroda, publike, iako su došli u svojem trećem izdanju i recimo da imaju i neko ime. Što je čudno, što je čak i neoprostivo, ali šteta maramica, sve dok ima točenog piva.

Gene Ashton, klavirist iz planinskog područja Piedmont u Virdžiniji, i Assif Tsahar, tenor-saksofonist iz Tel Aviva su se upoznali kroz grupu In Order to Survive kontrabasista Williama Parkera. Chada Taylora, bubnjara Chicago Undergrounda, pokupili su iz Ashtonovog klavirskog trija Tryptich Myth.

Kao neosporni autoritet loft-scene Njujorka iz 1970-ih, Ashton je klavirist koji svira na izrazito roots način jako otvoren na suvremene frekve, o čemu govori prije svega njegov solo-uradak „Deep in the Neighborhood of History and Influence“, u kojem je i riječima i glazbom ispričao čitavu i svoju povijest. Vodio je sastav kroz koji su se profilirali i jedni David S. Ware (saksofonist) i Marc Edwards (bubnjar), a prekrstio se u Cooper-Moorea, po djevojačkim prezimenima svojih baka.

Senzibilitet za invenciju instrumenata bio je prisiljen razviti, kaže, nađe li se u situaciji da bilo gdje i bilo kad bude kadar odsvirati koncert. Na podjednako roots način u posljednjih 20 godina, svira diddley-bow, ozvučenu usnu violinu, trožičani bendžo bez pragova, pobočnu drvenu flautu i frulicu.

Na koncertu to izgleda kao golema porcija energije, iako nije to balavurdija koja ore po koki; čiča koji hvata akorde na bendžu ulijeće u vatru između vodeničarski našiljenog benda i to traje i traje, svi se prsima uguravaju u akciju, energija daje svoje. Kakve li hrabrosti i uvjerenja, izaći pred takve zvučne titane sa sićušna dva, tri intervala tihog glazbala.

A onda Cooper-Moore poseže na frulicu te u duetu sviraju baladu od Warea. Široki drveni zvuk zagrijava sjedeći auditorij, skladba je u čvrstoj formi, melodija alterirana ukrasima prenosi u sjetne zvuke djetinjstva, narušena tek čavrljanjem s ulaza u klub.

Do kraja seta slijedi improvizacija uz diddley-bo (što bi na to ime rekao Bo Diddley?), to je jedna bas-žica, svojevrsne tabletop-gusle po kojima Ashton trese, lupa, udara bubnjarskim palicama netemperirani gorštački funk prije funka, zemljotres u malom uz mirijadu arpeggia iz mjedenog saksofona koji se prijeti preobraziti u virtualnog poskoka. Opet intuitivna improvizacija, tek pred kraj usmjerena Ashtonovim obrazivanjem luka u zraku.

Nakon poduljeg breaka, Taylor je zaigrao na mbiru. Vibrirajući zvuk zaokuplja čitav klub, pinky noisea u repetitivnoj formi, poput kolonije orkestriranog mravinjaka u koreografiji jednog Sakamotoa, tek po mjeri zaobljenog iz saksofona i flaute. S usnom violinom koja zvuči kao fretless električna bas-gitara, opet na netemperiranom terenu, Ashton krade šou, iako je Taylor iz te škole Eda Blackwella, rezanih ritmova, potpuno nenametljiv, a tako prodoran.

Slijedi Taylorov izlazak pred publiku samo s dobošem i metlicama i Ashtonov urlik „Sometimes I Feel Like I Motherless Child/ Jazz Has No Mama“ i frulicom na kojoj svira Rollinsovu „St. Thomas“ u pentatonici, opet roots. Za kraj sviraju „Redemption Song“ u trio kombinaciji, pokazavši svoj senzibilitet za reggae, a opet ga autorski izvevši iznad razine standarda.