By 
Detroitska pijanistkinja Geri Allen, izvan domene svog instrumenta i autorstva je najpoznatija po ostvarenju uloge Mary Lou Williams, također velike klaviristice, u Altmanovoj sagi Kansas City, a svojom je dugotrajnom karijerom – ovjenčanom i nagradom Danish Jazzpar, kao njena (uopće) prva i najmlađa dobitnica (!) – izvršila veliki utjecaj na mnoge generacije glazbenika nakon nje, a ponajviše na “mlade” glazbenike i pijaniste Vijaya Iyera i Ethana Iversona.
U slučaju Vijaya Iyera, kojega je Jazz Journalists Association recentno nominirao u kategorijama za glazbenika i pijanista godine, a čiji album Historicity jazz-novinari tek trebaju izabrati između pet najboljih albuma 2009. godine, kaže kako mu je kao 17-godišnjaku, upravo verzija Colemanove Lonely Woman iz 1988, s albuma Etudes, a Geri ju je snimila s bubnjarom Paulom Motianom i kontrabasistom Charliejem Hadenom, bila više od jedne iznimne verzije, bila je prijelomni trenutak u njegovom neiskusnom životu… “Dok sam dočuo izvornik, iznenadio sam se koliko je grub i ekstrovertan u usporedbi s drugim… da sam ih čuo drugim redoslijedom, mogao sam se iznenaditi koliko ovoj verziji manjka doživljaja. Mislim da je jasno u kolikoj je mjeri Geri zahtjevno radila kako bi istesala svoj, drukčiji pristup.. i mislim da zato još uvijek očarava”, smatra Iyer.
U svojoj je bogatoj diskografiji Geri snimila i cjelokupni album posvete Mary Lou Williams, koju je Monk držao svojim mladenačkim uzorom, Zodiac Suite: Revisited (2006), albume sa tenor- i sopran-saksofonistom i tarogatistom Charlesom Lloydom, trubačem Wallaceom Rooneyem (inače i suprugom), Detroit Experiment s techno-producentom Carlom Craigom, zatim Ellingtonovu glazbu sa Sir Simonom Rattleom i Simfonijskim orkestrom iz Birminghama, tribute albume posvećene Pablu Picassu i Milesu Davisu, a s izuzetkom njemačkog pijanista Joachima Kuhna, jedina je u Ornetteovu glazbu uvela klavir i to na njegovom albumu Sound Museum iz 1996. godine. Uz kratki osvrt samo na ove bastione, primijetit ćemo kako joj je karijera išla sličnim (trendovskim) putanjama kao i Urija Cainea, Davea Douglasa i drugih, te da se iskazala i u sinestezijskim zadaćama.
O najnovijem albumu Flying Toward the Sound ne saznajemo odviše na matičnom sajtu, ali iskustvo njegova slušanja osvojit će prije slušatelja, pače i slušateljicu, koja se može posvetiti nečemu čemu puls nije u prvom planu. Njezine linije i uz to bivaju iznimno jazzirane liričnošću koja, usudio bih se reći, ponajviše poseže u jednu neoromantičarsku dubinu (potpomognutu i spuštenom pedalom klavira) svojstvenu autoricama (van kategorija) kao što je Diamanda Galas, dok je s druge strane, i dalje prisutna tzv. uglatost iz čitave linije Williams-Nichols-Monk, tako da u naslovnoj skladbi, ovdje odsviranoj u dvije verzije, spomenuti lirizam (McCoy Tyner) svojim ehom poprima slušne dimenzije čak dvaju klavira.
Album je realiziran kroz platformu fondacije Guggenheim i zamišljen je kao osmerodijelna suita, kojom dominira 16-minutna God’s Ancient Sky. Recenzenti mu pripisuju tragove Suna Raa i Herbieja Hancocka, a ponajviše ranih radova Cecila Taylora (Dancing Mystic Poets at Twylight/Midnight), proizišlih iz dekonstrukcije be-bopa. Fanove Gallasove i Cecila moglo bi iznenaditi kako im se može približiti bez tako ekstrovertne uporabe amplituda i dinamike. A što nije lako.
Geri Allen – klavir
By 
