Grgur Savić: Selidba u Berlin mi je otvorila uši i oči

U sredu, 1. novembra u Studiju 6 Radio Beograda, trio Space Tigers iz Berlina će održati koncert koji će biti uživo emitovan na talasima III programa Radio Beograda, u 20:30 u emisiji „Džez“.

Space Tigers su u Berlinu osnovali hrvatski saksofonista Grgur Savić i srpski gitarista Vanja Kevrešan 2017 godine, u formaciji kvarteta. Na debi albumu indikativnog naziva “Real Sofa Techno Jazz Surfers” svirali su sa bubnjarem Hesusom Vegom i trubačem Damirom Bačikinom, da bi u narednim inkarnacijama bend koristio dva alt saksofona u prednjoj liniji.

Space Tigers baštini uticaje džeza, panka, grandža i fanka, evocirajući kako rane radove Džona Zorna, tako i specifičan senzibilitet dela britanske džez scene naklonjenije alternativnom rok zvuku. Na aktuelnoj, povratničkoj evropskoj turneji, bend će se predstaviti u trio formaciji sa francuskim bubnjarem Kventinom Šoleom. Sebe predstavljaju kao “trojicu sofa-tehno-džez surfera”, a ne žele da se žanrovski određuju već ističu grade “tipičan berlinski umetnički izraz” koji prkosi svim načelima muzičkih stereotipova i stilova.

Ulaz na koncert je besplatan, a broj mesta u studiju je ograničen. Prijave su obavezne, putem e- mail adrese; muzicka3p@rts.rs.

Prvi put smo se upoznali 2009. u vreme Kulture Promjene u SC Zagreb. Kako se sećaš tog perioda? Koji koncerti su ti ostali u dobrom sećanju, i koji su najviše uticali na tebe kao muzičara?

Studentski Centar u Zagrebu i njegov raznovrsan ali uvijek izvrstan glazbeni program predstavljao je od ranih 2000tih, pa sve do njegovog gašenja, samo ono najbolje za mene. Za vrijeme studija u Grazu između 2005 – 2009. nastupao sam u podosta navrata sa svojim projektima u prostorima SC-a, uključujući i malu dvoranu IT&D-a, jednu od dražih mi mjesta tada za svirku u Zagrebu.

Od nekolicine dragih nastupa broje se tu Free Williy’s trio zajedno sa Bojan Krhlankom i Matjaž Ferkom, moj prvi experimentalni jazz trio sa kojima je sve krenulo. U nastavku je tu i moj duo projekt zajedno sa bubnjarem Krunoslavom Levačićem te rad sa avant-new jazz kvintet grupom pod nazivom Cromatik 5.

Sa tadašnjom voditeljicom i glavnim organizatorom uvijek tada izvrsnog glazbenog SC-a u programu Muzičkog salona SC-a, Davorkom Begović, nastupali smo zajedno i sa našem experimentalnim jazz kvintet projektom pod nazivom The Unleashed Bop Force. Bio je to band tada od Vanje Kevrešana u koji sam ja uletio tada po upoznavanju sa njim u Grazu. Imali smo tada već i mali koncertni tour i studijsko snimanje negdje u Austriji gdje sam u pauzi snimanja na košarci u dvorištu izvrnuo i gležanj i snimao do kraja sessiona sa nateklo nogom.

Od ostalih stranih gostovanja u Zagrebu u to vrijeme posebno me se dojmio koncert Peter Brotzmana live u studentskom centru koji me je zalijepio za plafon od momenta kada je sekstet koliko se dobro sjećam odvalio svoj prvi sound! Fuzija energije gdje se sa zidova počela cijediti voda. Peter je nakon pola sata ekstremno energične svirke stao i završio svirku izjavivši ”I would like to play more… but you have sucked up all my air”. Koncert Charlesa Gayla u KSET-u također je bio fenomenalan. Charles je svirao piano pola svoga koncerta i to mi je bilo genijalno. Svi su zapravo došli i čekali da svira saksofon ali ja sam uzivao kako je sjeo i svirao klavir. Legenda Mate Škugor je tada radio fantastične stvari za Zagreb i dovodio kul imena kod nas. 

Da li si možda pohađao i radionice kod legendi koje su tada dolazile, poput Vilijama Parkera, Čarlsa Gejla i drugih?

Prisustvovao sam na radionici Viliama Parkera jako kratko jer sam imao probu za koncert u to vrijeme. Navratio sam kratko na radionicu koliko sam mogao nakon probe. Parker je bio sjajan. Svidio mi se njegov pristup sa našim lokalnim glazbenicima. Nikakav ego, muzika i stvaranje u momentu. Mnogo je još tu priča… David Murray je svirao u Zagrebu u sklopu jazz festivala. Na jam sessionu nakon njegove svirke na festivalu navratio je u klub i upitao mogu li mu posuditi svoj alt saksofon da nešto odsvira. Nakon sto se popeo na stejđ i band je počeo da ga prati Murray se okrenuo i svim instrumentima koji u spojeni u struju rekao da prestanu svirati. Okrenuo se i rekao .. “horn, bass and drums is all I need man, don’t comp me!” 

Kada si se preselio u Berlin i kako se sećaš tog sudara sa novom kulturnom sredinom, koju ovde zamišljamo veoma otvorenom, slobodnom, ukratko idealnom za džez muzičara slobodnijih svetonazora?

Nakon kratkog vremenakog življena u New Yorku 2013/2014, selidba u Berlin mi je otvorila uši i oči. Taj moment odluke u životu mi je zapravo najbitniji i ne bih ga mjenjao nizašto na svijetu što se tiče muzike!

Po dolasku u Berlin prve tri godine vrlo sam bio posvećen upoznavanju lokalne jazz scene. Vanja i ja preselili smo zapravo u Berlin u zajedničkom periodu u razmaku od samo par mjeseci, ni neznajući da se selimo u isti grad. Nakon upoznavanja drugih ljudi i muzičara, uz sam rad Space Tigersa koje smo osnovali po našem zajedničkom dolasku u Berlin i veselju sto se opet vidimo u novome gradu, navraćajući uz to i na nekolicinu mnogih drugih mjesta gdje se sviralo ….ovaj puta svirke koje sam slušao za mene nisu bile u nikakvom okviru toga sto sam očekivao!

Kako je nastao Space Tigers i kako ste u startu razmišljali o konceptu benda?

Experimentalna scena, u periodu nakon tri godine intenzivnog bavljenja sa svojim crossover jazz projektom me prebacila naglavačke. Muzički stil i koncept pisanja kompozicija Tigers banda tada je bio već ono sto smo Vanja i ja zavoljeli jedno kod drugoga, kada smo se upoznali na početku. Originalni spark, moment ludosti i osobne originalnosti gdje nismo željeli biti u nikakvim okvirima bilo kojeg žanra, sa željom da zvučimo na neke “poznate glazbene njuške”. Komponirali smo tada već dugo oboje svoje originalne kompozicije.

Po dolasku u Berlin ja sam dobio priliku da snimam u prestižnom Funkhaus studiju u Berlinu. Okupili smo se tada kao kvartet zajedno sa srpskim trubačem Damirom Bačikinom i američkim bubnjarem Jesu Vegom i snimili svoj prvi CD. Nakon mnogih odsviranih nastupa po Berlinu i okolici za vrijeme pandemije, dok su se u to vrijeme mnogi drugi bandovi poraspadali, Vanja i ja sjedili smo kod njega i jammovali po 8 sati dnevno gdje bi na kraju sve te snimke preslušavali i komponirali od njih nove kompozicije. Naš band ima i svoj band song book sa preko 100 kompozicija koje još nikada nismo odsvirali live, a sve su fenomenalne.

Šta se desilo između prve etape rada i benda i ove turneje koju ste naslovili kao comeback tour? Da li ste nešto menjali u pristupu sada kad nastupate u trio formaciji, u kakvoj se fazi bend trenutno nalazi?

 Za naš novi comeback tour nakon pandemijske pauze raspisali smo potpuno novih 10 kompozicija koje ćemo snimit u studiju ovoga decembra, po završetku naše sadašnje turneje. Trio formacija svidjela nam se ovaj puta jer smo tako mnogo jednostavniji sa set-upom i putovanjima gdje treba i kad treba. Proširili smo sound dovoljno široko kao trio koristeći i efekte i elektroniku. Trio sound nam trenutno najviše radi. Vanja ukopava sve bas linije i komping sam za vrijeme svirke. Ja koristim efekte hammond organa i waah waah pedale. Taj sound nam je sada što volimo. 

Koje bendove / muzičare trenutno najviše voliš i slušaš, a koji na tebe najviše utiču kao muzičara, u smislu razmišljanja o novim konceptima, idejama, stilovima sviranja?

Trenutno prekopavam tradicionalnu afričku muziku. Od bandova slušam Ali Farka Toure, Ballake Sissoko, Mississippi blues kompilacije i dosta Musik Concrete, Modularne Synthese i ostalih experimentalnih artista koji se bave field recording muzikom i novim medijima. Felicia Atkinson, experimentalna kompozitorica iz Francuske mi je super u zadnje vrijeme. Čekiram i kako se zapravo svira tradicionalni instrument Ljerica. Koristim to u svojim solo projektima kao izvor zvuka ali zanima me kako se originalno svira.