Huntsville: Sniježni nokturno

Mesto: Kino Šiška, Ljubljana/Datum: 29.01.2012./Foto: Sunčan Stone

Tony Kluften, nabrađen s desne strane, češkavši flažolete trzalicom u donjem desnom kvadrantu električne bas-gitare, uhvatio je neke od naivnijih momenata Kim Gordon iz art-rock faze, dok je s druge strane bubnjar Ingar Zach osluškivao uzbibavanje tomovske opne prikopčane za gitarska pojačala.

Iako je nastup izveden u formi luka, a bend ne skriva koketiranje s Velvet Underground i Dead C, efekt je izdašno energetsko šamaranje repeticije i teksture. Zach je grupu osnovao s gitaristom Yvarom Grydelandom i Kluftenom, a prvi su album objavili 2006. za Rune Gramofon, dok im na drugom “Ecos, Arches and Eras”, iz 2008, gostuju Nels Cline i Glenn Kotche. U duetu su kao Mo! Ha izdali „Raus aus stavanger“, jedno iz niske referenci na incusovsko, ne-idiomatsko komuniciranje zvuka sa šumom. Uostalom, Zach je pri Sofa Records, samizdavaču, objavio svoj duet s Baileyem, dok je prvo izdanje iste bio solo Tonyja Oxleya.

Priča kaže kako ih je jedan kompozitor u to vrijeme upoznao s elektronskim pomagalima za vježbanje indijske glazbe, sruti boxom i električnom tablom. I tu se zalomilo. Zvuk potonjega će odrediti i motoričke sinuoside Huntsvillea koje Zach potcrtava dodavanjem kontra-ritmova. Da je riječ o alternativi od improviseda, govore i strukture albuma – prvijenac “For the Middle Class” i posljednji „For Flowers, Cars and Merry Wars“ se poprilično podudaraju minutažom i cijelim notama povezanim beskrajnom legato linijom. Kad stavim album, prvo mi na pamet padne riječ „Schnee“, a i radije ga slušam u sumrak nego li po danu; i čekam bijeli nokturno. Iako hrapav, završni miks naslovne stvari otkrio je studijski senzibilitet za naknadnu pamet u vidu uporabe vokala Hanne Hukkelberg dodanog poput glazure.

Kako se nedavno po privatnoj liniji preselio u Madrid, Zach se s dečkima spojio u Ljubljani tijekom popodneva i podario intervju Radiju Študent. Tom se prilikom podsjetio improvizatorskih nedođija po kojima je boravio u Ljubljani i ranije, u triju s Giuseppeom Ielasijem i Michelom Donedom, vremena kad smo se mnogi palili na Garbarekovu kćer, te desetgodišnjice Sofa Records.

S obzirom da se Ljubljana za vikend pretvara u grad stranaca i duhova, popraćeno nesklonošću medija da tih dana pokrivaju zbivanja u prijestolnici – da li iz straha??? – koncert je održan pred pedesetak ljudi, od čega tek jedne desetine ženskog roda.

Otkud žena? U biti, kao i grupa Fire!, dakle razred skandinavskih improvizatora iskoraknutih iz svog najčešćeg habita, momci baš ravnomjerno nehajno vade lidersku slamčicu i krajnje rezervirano dirkaju male i velike sekunde na strunama, predajući se drone-valovlju. Ovdje je teško odoljeti a da se ne posegne za popularnom predodžbom vikinških božanstava tek natuknuvši nešto o nadmoći prirode nad čovjekom i njegovom posve malom ulogom u njoj.

A kad li se ta lavina pokrene, poput nenadanog harmsovsko-zornovskog šamara, Grydeland tek prebaci gudalom preko žica ili dodaje dubovima trzaje svog drndavog bendža. ECM-ovska klika, pogotovo skandinavska, čemu su svojom sintaksom sveudilj kumovali i norveški glazbenici, potencira poantu o bogatom elektroakustičkom iskustvu današnjice. Daju li nam svojim lo-fi angleom, a u biti britkim nastupom, ovi momci misliti o zamkama tog i takvog kibernetičkog panteona? Cure znaju.