Uhvatimo trenutak

Iako naslov albuma „Mineral Mind“ 35-godišnjeg saksofonista Igora Lumperta (rođen u Novom Mestu, živi u Brooklynu) asocira na zdravlje, sam je prebolio već sve jazzerske bolesti: vadio je zube (kao Coltrane), operirao bruh (kao Art Pepper) i nogu (kao S. Ware)… Svoju tjelesnu izdržljivost, radi koje se nije pokolebao, pripisuje maratonu kojeg je trenirao kao tinejdžer, tako da se nije upuštao u agonije koje se povezuju s jazzerskim životnim stilom.

Prvi album „Innertextures“ je snimio 2001. godine, sa Borisom Kozlovom (kontrabas), Jonathanom Blakeom (bubnjevi), Robertom Glasperom (klavir), Leronom Thomasom (truba) i Jacobom Broom (gitara) a objavio tek 2004. u Novom Mestu kod Goga Records. Svoj idealni format našao je u triju s bubnjarem Jamireom Williamsom i čikaškim klaviristom i klavijaturistom Samom Barshom i snimio iste godine „Mineral Mind“.

Zatim je s Mattom Brewerom i Tommyjem Craneom pod imenom Innertextures Trio bio na dvije turneje, uključujući Hrvatsku i Sloveniju. Matt je nakon toga otišao svirati svoj kontrabas s Triom Gonsala Rubalcabe, da bi ga zamijenio Christopher Tordini na kontrabasu, a s vremenom se za bubnjevima našao i Nasheet Waits. Jane Ira Bloom , saksofonistica/kompozitorica i dobitnica Grammyja, o Igorovoj je glazbi rekla, “U njegovu se muziciranju i skladbama nalazi kvaliteta koja je upila bogate tekovine džeza ove zemlje, pridodavši mu ujedno i nešto novo i teško odredivo.“

Intervju smo započeli uoči koncerta sa zagrebačkim bubnjarom Koljom Gjonijem s anegdotom nalik scenariju za kratki film: o glazbeniku koji prodaje svoje glazbalo, a ja ga odgovaram od toga, jer da mora imati nešto na čemu će svirati, a zatim o kupnji klavira koji nije mogao unijeti u stan, jer je falilo 10 centimetara, i stoga ga morao prodati, odmah sljedeći dan.

Već 10 godina živiš u SAD, osjećaš li se više kao Amerikanac ili Slovenac?

Uopće o tome ne razmišljam, želim iskoristiti najbolje od obje strane, ne opterećujem se, negdje sam između.

Živiš u kvartu Park Slope u kojem su umjetnici doslovce na svakome koraku, i čovjek ima dojam da ti se događaju stvari, a istodobno, u diskografiji praznina… Više te ima na You Tubeu, nego li na CD-u; kako to?

Napravio sam što sam mogao, ono što sam plasirao preko You Tube je moj maksimum u proteklom razdoblju. Činim što mogu, iako stalno radim na tome. Nadam se da će mi ove godine to poći za rukom. Zadnji sam snimio 2004. godine. Bila je „Mineral Mind“ u jednoj izvanrednoj situaciji, obilježenom izvanserijskom svirkom, i vađenjem zuba, te sabiranju uspomena pod narkozom sljedeća tri dana. Jedna izvanredna energija i krajnje neobičan osjećaj, sve je funkcioniralo kako je trebalo.

A svo vrijeme od tada do sad sam radio. Moj stalni suradnik je Sam Barsh, s njim sam posjetio Koprivnicu na turneji koja je obuhvaćala Austriju, Francusku i Sloveniju.

Otkud taj naslov, da se ide umom prema korijenima, a na naslovnici je čovjek s televizorom umjesto glave?

To mi dolazi od skladbe koja se zove „Minerali“, što je povezano s mineralnom vodom iz Radenske, i korijenom same zemlje, kao planeta, odakle crpim svu energiju za svoj rad.

Zašto baš trio – često i bez harmonijskog instrumenta?

Tih par kombinacija imam u glavi, a zadnjih godina sviram s trijom, što mi je postao najveći izazov. Orijentirao sam se koji put svirati i duo ili u galeriji odsvirati solo, to mi je fora, kao totalni redukcionizam. Zato što tražim faktor improvizacije, to mi je ključno, zanimaju me momentalne stvari, ništa naznačeno ili unaprijed zamišljeno. Kad se popnem na pozornicu, idem za flowom, ne znam ni sam što bi se moglo dogoditi i želim da to vrijedi za svu trojicu. Takva formacija otvara prostor da se dogode dobre, ali i loše stvari, kao na vagi. Moraš brzo reagirati, isto kao što se moraš opustiti i dati si da ustraješ. Ja samo želim improvizirati i želio bih da i ljudi to osjete, dok im pričam ono što imam za reći.

Kad već spominješ druge medije, dopuštaš li da te i oni nadahnu ili se predaješ rutini dugotrajnog i napornog vježbanja?

Zato ja i sviram po galerijama, tražim inspiraciju na raznim mjestima. Trudim se to odvagati, jer je kondicija bitna, ako želiš čvrsto svirati. Ali, moram priznati da to što blues ili jazz jest, ja to nisam znao dok nisam stigao u New York. I mislim da su ljudi koji studiraju u Austriji, uglavnom zakinuti za tu informaciju koja je ovdje dostupna, do u korijenu! To je čak malo teško za objasniti, jer je taj osjećaj tamo naprosto u zraku. Blues, ili kako ga nazivaju „abstract truth“, ja nisam shvaćao dok nisam tamo stigao.

Misliš li na rasizam?

Doživio sam ja rasizam, još dok sam studirao u Europi. Ne treba otputovati u SAD po to. A blues je nesto što ti uđe pod kožu i promijeni te zauvijek. Pojavi se nekakav osjećaj u tebi – „To cry and laugh at the same time“.

To mi je iskustvo bilo vrlo značajno. Jer, ja jesam skladao vlastite kompozicije i prije nego li sam došao u SAD, tek sam u Linzu naučio na Akademiji što su to akordne progresije, a u SAD-u sam shvatio kako to poruka same glazbe izbija na površinu. Poruka, koja je toliko potresna da ruši sve pred sobom.

Sve mi je sjelo na mjesto: što je zapravo bio be-bop; koje je pomake učinio Mingus; koja je bila uloga Ellingtona? I, mislim da sam to shvatio u ovih 10 godina, a da mi i moja glazba govori da moram ići dalje; i to, skladanjem svoje glazbe.

Na kraju krajeva, grad (New York – op. aut.) je poput velikog živućeg muzeja, zar ne?

Da. Još uvijek egzistiraju mjesta na kojima ljudi funkcioniraju po raisonu 1950-ih, kao da se ništa nije promijenilo; zovem ih „grobljima be-bopa“… Tamo možeš čuti ljude kako sviraju te skladbe na prilično otvoren i suvremen način, dočim ih oni koji drže gažu niti ne trude osvježiti, već ih čine dosadnim. Mogu me oduševiti jednom, ili dvaput, ali nakon više sesija se loše osjećam. Slabo mi je.

Bitno je s kime sviraš, jer ako ne postoji povezanost između izvođača, određena duhovna bliskost, još ako svaki svira sam za sebe, to ne prolazi. Čak i ako su muzičari dobri, nema veze, jer moraju znati prenijeti poruku, a to mogu samo kad su zajedno. I to je nešto što sam naučio svirajući s mnoštvom različitih ljudi.

Koliko ti u društvenim odnosima nedostaje stereotip temperamentnih Balkanaca i slično?

Ključne su razlike u tome što ljudi tamo nemaju toliko vremena za sebe i za neko neobavezno druženje. Ako vidiš svog prijatelja jednom mjesečno, smatraj se sretnikom! Nakon godine dana shvatiš koliko je vrijedno imati nekog takvog.

Teško je nekome odavde to razumjeti. Ako idem uspoređivati glazbenike, u Americi su mnogo skromniji, drukčije se ponašaju, rekao bih da su mnogo radišniji. Ovdje se svi iza nečega skrivaju, teško ih je dobiti da uopće svirate zajedno, kao da ne razumiju da se sviranjem može nešto naučiti i postići otvorenost. Kao što mi je govorio Reggie Workman, „Dodaj loptu i drugima!“. Zašto je to toliko teško, radije tavore unutar svog sigurnosnog sustava. Jako često svoj izostanak sa sesije opravdavaju honorarima, i na kraju se sve opravdava novcima.

Kako u recepciji svojega rada izlaziš na kraj s negativnim i prepotentnim ocjenama?

Nakon što mi je izišao CD, u Sloveniji ga nitko nije recenzirao, kao da se odjednom sve zatvorilo… Uvijek pokušavam svaki od svojih bendova dovesti u Cankarjev dom, da ljudi čuju to što radim, i uvijek se trudim do kraja, iako me nitko financijski ne pomaže, svoj sam gazda, a zauzvrat dobivam samo nemar.

Što možeš reći o suradnji s Nasheetom Waitsom? Danas je jedan od najtraženijih bubnjara….

Ona ima za sobom dugu tradiciju, njegov je otac bio Freddie Waits, a ta se tradicija proteže sve do Maxa Roacha. Za mene je to najbitnije, jer se želim približiti izvorištu, tako da sam oplemenjen tom suradnjom. On za bubnjevima svaki put potpuno drukčije reagira i raspoređuje materijal unutar pjesama koje ponavljamo iz koncerta u koncert, a da svaki put to zvuči istinito. To radi na jedinstven način koji je moderan i tradicionalan istodobno. Dok smo na pozornici, on kao da me odvodi na sva ta čudesna mjesta na kojima nikad nisam bio.

Da li ti je zanimljiva roots glazba ovih prostora?

Da, već od ranog djetinstva, sjećam se jedne emisije koja se emitirala svake nedelje na televiziji kad su predstavljali etno-muziku svake republike bivše Juge, tako sam se zaljubio u etno-muziku i glazbala. Isto tako, moj prvi instrument je bila harmonika, koju sam počeo svirati u prvom razredu.

Kad si stigao u Njujork, nakon akademije u Linzu, studirao si kod Reggieja Workmana, Billyja Harpera, Chica Hamiltona…

Nakon studija u Austriji, kod Douga Hammonda, Mingusovog bubnjara koji je poznavao Reggieja. Imao sam sreće da se bavi sa mnom i da inzistira da izrazim samoga sebe, umjesto da transkribiram Coltranoeva sola. Naučio me sjajne stvari. U takvom sam stanju stigao u Njujork, kod Workmana, dobio stipendiju… A sam Workman je veliki organizator, osim angažmana na školi, tu je i organizator festivala Sculptured Sounds. Ono što me fasciniralo na školi je činjenica goleme količine rada koja je bila uložena u studij, čega ovdje nema. Od tebe se traži da budeš potpuno uključen u to što radiš.

Misliš po 15 sati dnevno raditi na instrumentu?

Nije samo do rada na instrumentu. Kad sam već počeo svirati, skužio sam, da je tvoja dužnost, da budeš originalan i da kreiraš svoj language. A da bi se to postiglo, to znači temeljit studij kompozicije, jazza, klasike i druge muzike. I uz to, još odsvirati na tisuće koncerta sa zanimljivim muzičarima.

Je li generacija kojoj danas pripadaš, Parkera još uvijek doživljava velikim duhovnim uzorom ili je došlo vrijeme za nekoga drugog? Tko je sljedeći veliki guru jazza?

Bez obzira što ga se uči na školi i sviraš njegova sola, nitko ne može ponoviti taj duh. Na papiru je zamjetna Parkerova genijalnost i zaljubljenost u ono što je svirao… Teško pitanje. Rekao bih da je na dobrom putu Greg Osby.

Parker je govorio da u trenutku izlaska pred publiku moraš zaboraviti na sve što si naučio, kako bi mogao zaboraviti na sebe; što onda ti sam, moraš zaboraviti u tom trenutku?

Meni je bitno uspostaviti kontakt s bendom i s publikom, da vidim kakva je vibra, što je u momentu, da kreiram što sviramo da imam utjecaj na to, da možemo odsvirati i free, a i reagirati na ono što se događa. Da uhvatimo trenutak!

.