Ines Tričković Sextet: Runjić in Blue (Skalinada)

Poslovica koja glasi da su oni koji ne poznaju prošlost prisiljeni ponavljati je, paradoksalno se kosi s etikom i estetikom glazbenog miljea koji revalorizaciju vlastite prošlosti vidi i doživljava upravo kroz proces, a i sušto recikliranje kao metodu bez alternative za vlastito održavanje na životu. Neminovni biološki nestanak velikih imena, te smjene generacija u doba u koje živimo markira pojava zanimljivih albuma koja donosi nova čitanja opusa dotičnih: prošle je godine to bio „A Little Boy With a Big Heart“ Lele Kaplowitz & Friends, ove je to „Runjić in Blue“ Ines Tričković Sexteta. Album je svoju premijeru imao 1. ožujka u zagrebačkom VIP Clubu, iako je materijal prezentiran prošle godine na kineskoj turneji, te nekolicinom nastupa u Macau.

I dok je Kaplowitzeva hrabro i samosvjesno odlučila sama napisati tekstove na Petrovićeve instrumentale, te pozvala nekolicinu gošći i stvarno visoko postavila ljestvicu, Tričković je okupila sekstet već prekaljenih mladića, te prilično podigla minutažu svojih covera. A kako se čuje, bez ikakvih zastranjenja.

Niz pjesama posvećenih moru i pomorskim temama otvara „Lamento“ sa stihom ‘sad kad njega više nema’, koji se pored glavnog značenja može pripisati i elegiji na račun samog autora čitave industrije dalmatinske pisme – Zdenku Runjiću. U modernističkim neocoltraneovskim aranžmanima Luke Žužića to je postao pravi jadranski up-tempo oplemenjen scatom pjevačičinog sopranića nepunu minutu otpočetka koji će se tek trsiti i nadmetati s alt-saksofonom tijekom čitave ploče, dok će Žužić na prvu asocirati na Grachana Monchura III-eg.

Već sljedeća pjesma „Ti me vodi preko voda“ komunikativni je duet vokala sa sopran-saksofonom Andreasa Marinella što je možda i spontani trigger k igricama u koje ulazi Oliver Dragojević s Draženom Bogdanovićem iz Black Coffee. Iako je Bogdanović više koketirao sa smooth jazzom, nadamo se da ovim nikom nije potpisan i spoiler. A za cjelokupni dojam ove skoro 12-minutne balade nije naodmet niti silverovski solo na klaviru Hrvoja Gallera.

Već na ovoj skladbi pjesme daleko iskaču iz klasičnog tretmana vokala na džez-albumima kod nas, još pogotovo kad se Ines postavi kao treći glas brass-sekcije, te se s pravom možemo zapitati je li ovo uopće album vokalnog džeza. A zahvaljujući izboru sljedećih kompozicija, „Kapetane moj“ i „Picaferaj“ neizbježno slijedi novi niz pitanja.

Kao kapitalno će se pojaviti ono – kad nastupa Oliver? Jer, na popisu izvođača ga nema. Modernistički skladatelji i producenti bili su skloni očite utjecaje na svoju glazbu potvrditi cameo pojavljivanjem svojih uzora, no ovoj će pjevačici biti dovoljno to što joj je Oliver – dundo; alias, ujak! Mi, pak, koji spadamo u subkulturu frustriranih što Oliver na koncertima ne ispunjava sve svoje kreativne potencijale – već uzima katastrofalni razglas očekujući da „front vokali“, odnosno publika, odradi većinu koncerta – ovim albumom možda dolazimo na svoje.

Produkcija je otišla u krajnost koju si Oliver kao izvođač na granici između soula i popa ne može dopustiti, bar ne ona koju potpisuju Gelo i Bjelinski. A svakako da u Runjićevim kompozicijama itekako za to ima mjesta. Ne zaboravljamo, Oliver je svoj slabi plasman s ‘Picaferajem’ na Splitski festival, od 1967. do 1972. liječio tezgareći u pečalbi na švedskim i njemačkim turističkim trajektima. A koje je pjesme mogao prosviravati i koje želje svirati ‘za društvo u kutu’, mogli smo donekle saznati iz sablazno producirane suradnje s Black Coffee, u vidu izvedbe „Night & Day“ iz 1996. godine.

Mi smo – opet ti ‘frustrirani’ lapani! – očito morali čekati skoro 20 godina da ‘klinčadija’ zaore brazdu na taj nesamokritični eksces. Jer uletavati u ovaj repertoar nije lako bez da se interpretacija bazira na Oliverovoj, nešto drugo bilo bi presmjelo, a i to prvo ne može baš svatko! A za tu su se sigurnost svakako pobrinuli i Zvonimir Šestak na kontrabasu i Krunoslav Levačić na bubnjevima, kao i kilometraža Marinella i Žužića, ta zajedno su tesali harmonije brassa u HGM Jazz Orchestru Zagreb.

Za kraj je odabrana skladba „Laku noć, Luigi, laku noć, Bepina“ koja će uglatim akordima i obgrljenim puhačkim dionicama podsjetiti na kasnog Monka u The Giants of Jazz. I pretposljednja, „Marča Funebra“ vrlo je hrabra devijacija jazz-balade s pop-vokalizama, koketira s recentnim nastojanjima klupske glazbe da oživi duh razlijevajuće (dalijevske!) depresije iz filmova Davida Lyncha. Za prvi album, poprilično uspio i ‘sjeli’ rad, s podosta minucioznih detalja provučenih kroz produkciju Hrvoja Nikšića i Andreasa Marinella.

Spisak numera: Lamento; Ti me vodi preko voda; Kapetane moj; Picaferaj; Oluja; Marča Funebra; Laku noć Luigi, laku noć Bepina.

Muzičari: Ines Tričković – vokal; Luka Žužić – trombon; Andreas Marinello – alt i sopran saksofon, flauta; Hrvoje Galler – klavir;  Zvonimir Šestak – kontrabas; Kruno Levačić – bubnjevi.