Jazz ciklus u Lisinskom: Enrico Rava New Quintet

Mesto: Mala dvorana Lisinski, Zagreb / Datum: 23.02.2010. / Foto: Tomislav Capan (www.muzika.hr)

Enrico Rava, talijanski jazz-trubač, nastupio je u Maloj dvorani zagrebačke koncertne dvorane Vatroslav Lisinki s kvintetom sastavljenim uglavnom od mlađih glazbenika. Predstavio je repertoar s nekolicine recentnih albuma objavljenih pri izdavaču ECM, grupe podmlađene na sličan način kako je i stanje u kvartetu kolege trubača Tomasza Stanka.

Osim što je najpoznatiji talijanski jazzist, svakako je i najmarkantniji među glazbenicima te prekojadranske zemlje. Njegov ton uspoređuju sa nazalnim bojama Cheta Bakera, uglavnom u improvizacijskim idejama zauzima srednji registar kao i Miles Davis, dok je dodatna odrednica njegovog tona i dug prema kolegi Kennyju Wheeleru, također jednom od mainstreamovaca koji su 60-ih i 70-ih bili članovi avangardnog pokreta. Ključnih susreta koji su odredili Ravinu karijeru bilo je nekolicina. U uspješnoj karijeri, jedan od njih je bio s Milesom Davisom, čija ga je glazba nagnala da odloži trombon i posegne za trubom. Drugi je susret u Rimu 1965. godine, gdje uprkos nedostatku angažmana proba s južnoafričkim legendama, Johnnyjem Dyanijem i Louisom Moholom.

Pridružuje im se i sopran-saksofonist Steve Lacy, s kojima četvorka 1966. snima live album The Forest & the Zoo u Buenos Airesu, u ilegali. Naime, diktatura generala Ongania državnim je udarom uvela neoliberalnu doktrinu, ukinula samostalnost sveučilišta, te uz mini-suknje i dugu kosu zabranila i sve oblike avangardne umjetnosti. Ubrzo nakon izravnog iskustva s tangom kao stilom i metaforom života, Rava odlazi i u New York, te počinje suradnju s velikanima džeza poput Petrucianija, Galliana, Fresua, Vitouša, Abercrombija i drugih, koja traje sve do danas.

Na 70-godišnjem Ravi, u programu jazz-ciklusa Lisinskog nije bilo ni traga ni glasa od  pretrpljene klasne nepravde. Kvintetom je dominirao raspojasani trombonist Gianluca Petrella, 34-godišnjak koga se smatra jednom od međunarodno najvećih nada na svom instrumentu. Akustiku je dvorane isprobavao atacima na mikrofon, ali i zauzimajući prostor izvedbe poput kakvog plesača. Uz kontrabasista Gabrielea Evangelista i bubnjara Fabrizija Sferru, pažnja publike je bila usmjerena na klavirista Giovannija Guidija koji sola isporučuje na post-moderan način. Ionako sinkopiran be-bop svira poput letargičnog Chopina, a neparne ritmove svira s pratnjom funky-blues ritma, oživljavajući „tradiciju“ i supostavljajući ideje potpuno spontano, kako se nameću, tako da ispada da su izuzete iz neuobičajenih rakursa.

Svakako, bolji poznavatelj prilika u talijanskom džezu prepoznat će glazbenike Guidija i Petrellu kao vodeće mlade talijanske zvijezde s Umbrije ili drugih manifestacija. Svirati uz Ravu, čije odmjerene ideje i škrta upotreba stilskih sredstava često kulminiraju ironičnim komentarima u codi, predstavlja veliki izazov. Obojica su ga doživjeli ekstatično, pogotovo Petrella u duetu s Ravom, zadirući u zvučne teksture izvan ritma, koje su obično rezervirane samo za kolege sa scene konkretne glazbe. Stupnjevitim uključivanjem i nadogradnjom ostalih članova kvinteta koncert je poprimio razmjere pirandellovske paradigme, budući da je pet lica podijelilo autorstvo umjesto da ga traži.