Jazz Ciklus u Lisinskom: Jim Hall Trio

Mesto: Mala sala KC Lisinski, Zagreb / Datum: 10.04.2010. / Foto: Tomislav Capan (Muzika.hr)

Deset godina nakon nastupa u prvoj sezoni Jazz ciklusa, Jim Hall je počastio zagrebačku publiku nastupom u triju s Scottom Colleyem, kontrabasistom i bubnjarem Joeyom Baronom. Respektabilna imena. Colley je čest gost u Zagrebu, a Baronov koncert od pre nekoliko godina bijaše otkazan zbog smrti Pape, tako da smo na koncu ove večeri ipak došli na svoje.

Jazz vanzemaljce poput Jima Halla ne treba posebno predstavljati, a nastup jednog od posljednjih preživjelih jazz dinosaurusa zaslužuje respekt i neograničen kredit publike jer smo svjesni da to više nije ona svirka od nekad. To uvažavamo i došli smo se pokloniti jazz historiji i glazbenoj veličini (slično je i npr. s Herbom Gellerom, „posljednjim Mohikancem“ West Coast jazz scene!). Napominjem to jer je Hall definitivno ipak osamdesetogodišnjak (simpatije i pljesak izazvao je izlazeći na scenu pomoću štapa o kojemu je imao i zgodne komentare tijekom koncerta, vodeći zanimljivo cijelu stvar i komunicirajući s publikom i glazbenicima kao u najboljim danima).

To ga nije smetalo pružiti pristojnu svirku, bez nepotrebna tehniciranja i gitarskog žongliranja, više se poigravajući harmonijama dajući onaj specifični, rekao bi Stjepan Braco Fučkar – tako američki zvuk gitare, ali poklonici Billa Frisella i Pata Methenyja (a i s njima je itekako surađivao!) mogli su čuti nešto sasvim oprečno. To je zvuk čovjeka koji je u jazzu sve rekao i sad se pomalo „igra“ po žicama, i dalje snažan u duetu, najprije s bubnjarom, a potom i kontrabasistom. Nije to, nažalost, ona upečatljivost kao s Ronom Carterom na briljantnoj snimci Live at Willage West iz 1995. godine, a još manje ono što je radio s Billom Evansom na npr. Undercurrent albumu iz 63. godine, ili fenomenalne gitarske dionice na Rollinsovom albumu The Bridge; no i dalje je to profinjen jazz.

Koncert je započeo na temu Bennyja Goodmana, a zatim je usledila vrlo nježna All the Things You Are, često obrađivan i izvođen standard, dušu dao za poigravanje akordskom strukturom, tako imanentnom Hallovu pristupu. Uz sve to, ogroman prostor je ostavljen za ritam sekciju.

Slijedile su skladbe iz kreativnijih autorovih razdoblja, uz odlična dua, bubnjarska istraživanja vršcima prsta, ili kreativna gudala Scotta Colleya, koji je meni osobno ipak bio najosebujniji ove večeri.

Hall svira iznimno tiho, neprekidno se poigrava s potenciometrom na gitari, solo dionice bubnjeva ili kontrabasa prati „nasuho“, potpuno stišavajući zvuk.

Čujemo neki zvuk iz drugog rakursa, kao odjek prohujalih slavnih vremena, a „tišina“ cjelokupnog nastupa, kontrapunktno, proizvela je izvrsnu koncentraciju publike čije su uši morale biti „poprilično oprane“ ovom zgodom, kako bi se sve čulo. Ovo nije kritika, ovo je pohvala, jer Hall, stari lisac, vrlo dobro zna da se najkrupnije stvari daju iskazati sasvim tiho, minimalistički, bez nepotrebna „urlika“ – često smo najozbiljniji onda kad smo najtiši. Produkt toga je i jedan od najemotivnijih, najpoetskijih kontrabas zvukova koje sam čuo zadnjih godina.

Istinski, za većinu jazzoljubaca prepoznatljivi ili možebitno očekivani groove išao je tek u zadnjoj skladbi Careful, jednoj od Hallovih autorskih tema iz ranih pedesetih godina, koju često izvodi na koncertima. Odlično. No, nažalost, bez bisa, iako uz dugotrajan pljesak i publiku na nogama.

Stari jazz gospodin nije imao više snage, osjetilo se to. Vraćam se na početak priče – došli smo se pokloniti legendi i veličini, da je ovih sat i pol svirao i upola manje, isto bi bilo – to zaslužuju ovakve osobe koje su svjetski jazz zadužili i promicali k vrhuncima.