Joe Morris/William Parker/Gerald Cleaver: Altitude (AUM Fidelity)

„Altitude“ je snimka živog koncerta iz njujorškog kluba „The Stone“ koja zatječe trio gitarista Joea Morrisa, kontrabasista Williama Parkera i bubnjara Geralda Cleavera u kreativnoj formi teško dosegljive briljantnosti s obzirom da je riječ o prvoj zajedničkoj svirci u tom postavu. S još dvojicom „uobičajenih sumnjivaca“, klaviristom Matthewom Shipom i tenor-saksofonistom Ivom Perelmanom, ova konstelacija glazbenika koja se razbacala kroz skoro tucet izdanja kroz čitav protekli mjesec puni fejsbuške zidove poveznicama kritičarskih aklamacija koje stižu širom svijeta. Pri tom ni ovaj disk, snimljen u junu, a izdan već u septembru, podijeljen u skladbe „Exosphere“, „Thermosphere“, „Troposphere“ i „Mesosphere“ nije iznimka.

A Morris je uistinu to i zaslužio. Ovaj gitarist, osim što se otvoreno smatra kao nastavak linije glazbenika ornettijanske free-funk fele, a nije ni tako davno kolegi Johnu Corbettu održao bukvicu u DownBeatu o kojim je glazbenicima točno riječ, posljednjih godina aktivno muzicira i kao kontrabasist. Stjecao se dojam da mu se da svirati neke gaže koje Parker možda ne stiže odsvirati. Pored ručnog rada, očito dobro drži i diktafon. Izdao je i knjigu intervjua sa svojim kolegama pokušavajući mapirati problematiku improvizacije, „Perpetual Frontier: The Properties of Free Music“.

Kod Morrisa gitarista nema vrludanja ili oklijevanja, prva je skladba, „Exosphere“, koncentrirani tijek svijesti od 10 minuta čiji se intenzitet s vremenom samo pojačava. Ritam bubnjara koji ovdje doista zvuči kao udarci donjeg dijela dlana, ući će u neku sortu groovea tek nakon 10-minutnog gitarskog razlijevanja preko svih prisutnih. U 52 minute prvog seta, razlomljene Cleaverovim solom točno na polovici ugurale su se skladbe „Exosphere“ i „Termosphere“, uopće ne skrivajući da je bila vruća junska noć u The Stoneu i da se znoj, baš kao i muzika, cijedio u potocima.

Netko tko je i došljak u ovu glazbu, primijetit će odmah da u Morrisovoj glazbi nema onomatopejskih zvukova, frktanja i urlika, jer ovaj čovjek kad svira onda svira. U kolektivnu improvizaciju ulazi sa stacattom pod prstima, s harmonijski čvrstim melodijskim linijama, gusto istkanima kako bi od svojih kolega izvukao maksimum. Potpuno izostavivši gitarske efekte, na naše se uši nakalemio maltene kao avangardni Barney Kassel. Sve je čisto i pristojno, vertikalno i kreativno, kao neka post-harmolodija, a zahvaljujući izrazitoj bubnjarskoj živahnosti koja mota po zavojima kao da je vozilo od silikona. Tako da album čak ima i šmeka, nekog svog, ali šmeka.

Zadnji je set podijeljen na skladbe „Troposphere“ i „Mesosphere“ na kojima se Parkerov glas itekako čuje iz pozadine u vokalizacijama povrh walking-sola na zintiru, marokanskoj bas-lutnji u rudimentarnom „tri praga, dvije žice“ izdanju. Možda najprihvatljivija skladba na albumu, u smislu potencijalne radiodifuzije, bit će završna „Mesosphere“ s unisonim vokalnim prohodavanjima, Parkera u svom – najboljem! – eksperimentalnom izdanju, zajedno s Cleaverom čija palica sijeva o opnu kao da je riječ o otvorenom dlanu na opni, a ne palici.

Usprkos pomalo pretencioznim naslovima, koji koketiraju sa meteorološkom terminologijom što u džez-metijeu nije iznimka, ova su trojica umjetnika snimila album koji bi trebao naznačivati početak jedne divne suradnje. A nadamo se da im u tom pogledu ništa ne stoji na putu.

Spisak numera: Exosphere; Thermosphere; Troposphere; Mesoosphere.

Muzičari: Joe Morris – gitara; William Parker – kontrabas, zintir; Gerald Cleaver – bubnjevi.