Joseph Bowie (1)

Joseph “Joe” Bowie profesionalni je glazbenik od 1973. godine do danas, kad i svira, održava koncerte i radionice širom svijeta. Ovaj trombonista/pevač najpoznatiji je kao osnivač benda Defunkt, u kome spaja jazz sa funkom i punkom. Poslednjih nekoliko godina živi i radi u Holandiji, gde sarađuje uglavnom sa lokalnim muzičarima. Razgovor koji sledi započeo je 5. oktobra, dan nakon nastupa sa Big Bandom Hrvatske glazbene mladeži inauguriranog u Velikoj dvorani Teatra &TD.

Nastupajući profesionalno još kao adolescent, karnalnost koju osjećamo kao agens svih Bowijevih umjetničkih persona može nas uputiti da je u pubertetu otkako je došao na svijet, a ista vibra drži ga i sad. To se ponajbolje vidjelo u performativnoj kodi na svršetku soul klasika 18 Years Old, na kojoj je s ruba pozornice simulirao kunilingus, i to pred očima gospođa redom hrvatskih džez-uglednika, g. Prohaske, Majnarića i Mazura, dašćući u mikrofon i sikćući tako unezvjereno slinavo da bi se i Eddie Murphy i James Brown i Barry White posramljeno pokupili iz dvorane nakon prvog takta. A koda je potrajala dobre dvije minute… Dotični epistolarni blues o tome kako mladom glazbeniku nije baš pametno voditi sa sobom na turneju, i to prvu europsku, svoju mladu suprugu, posvetio mu je Muddy Waters, prilikom jednog koncerta u Italiji.

Svoju današnju ulogu, kao voditelja radionica i baštinika tradicijske kulture koji surađuje s 20-godišnjacima, vidi i kroz čitanje sličnosti glazbenih krugova nekad i sad. S rangom HGM-ovog Big Banda toliko je bio zadovoljan da ih je stavio u opticaj stalnih ponuda svoga menadžmenta, što je istaknuo više puta tijekom razgovora. U prostorijama HDS-a održao je radionicu Kosen-Rufua za nas nekolicinu glazbenih amatera koja uopće nije uključivala rad na instrumentu, već budističke metode: razgibavanje, nazalno disanje, osjećanje poliritmije vlastitih tjelesa – iz ruralne tradicije Afrike, iz tko zna kojeg stoljeća i vijeka. Uslijedio je grupni rad s udaraljkama, vlakić ritma, lančana reakcija kruga koji participativno uspostavljaju svi njegovi čimbenici. Otvorio je mnoga pitanja, proževši nas sve humorom nevjerice. Pogotovo po pitanju ritmova velikih dvoznamenkastih, pogotovo neparnih brojeva.

„Stvarno, danas i nema neke veće razlike u odnosu na nekad… glazbenicima trebaju stariji glazbenici  kako bi pronosili dalje svoje iskustvo. Nakon današnje radionice se osjećam kao glazbenik koji je drugim glazbenicima prenio svoje iskustvo, kao što sam ga i ja mogao slušati od starijih glazbenika, kad sam bio mlad. Naravno, mnogi glazbenici pohađaju konzervatorije i škole, ali ti mnoge stvari niti ne možeš naučiti u školi. Smatram da je najvažnije to što ja nekome mogu prenijeti ono, što sam naučio putujući turnejama kroz zadnjih 40 godina, a to je 40 godina iskustva. To te škola ne može naučiti, kako funkcionirati u grupi i kako preživjeti kao glazbenik. To se ne uči u školi i stoga ni ne vidiš previše glazbenika koji svojom glazbom zarađuju za život. Kvaka je u tome da način za to postoji, ali do toga moraš doći“. Na moje pitanje, da podijeli s našim čitateljstvom tu kvaku, ukoliko nije prevelika za dosegnuti, Bowie je to jednostavno sročio, „Moraš imati potpuno i veliko samopouzdanje u ono što želiš raditi. Kao i da se budeš spreman maknuti onamo kamo to tvoja glazba u svakom trenutku zahtijeva. Jer, mobilnost razvija umjetnost!“.

* * *

Za razliku od prezimena slavnog britanskog art-kameleona, američko prezime Bowie se čita „bui“, a njegov vlasnik kaže da je tome tako jer mu nije pseudonim, kao što ono jest daleko slavnijem Davidu. Pitao sam gospodina Bowieja jesu li njegovi preci porijeklom iz istoimenog grada u saveznoj državi Maryland, gdje se nalazi i istoimeno sveučilište. „Moja obitelj i jest porijeklom iz Fredericka u Marylandu, koji je nedaleko grada Bowieja. No, jedina je veza koju vidim da smo potomci robova… Baštinili smo to prezime, najvjerojatnije od svojih robovlasnika. Nakon što je roblje prebačeno iz Afrike, a naše obitelji disperzirane, dali bi nam nova imena, najčešće europska“.

Odrastao je u izrazito segregacijskom okružju, on i njegovo društvo stanovnike bijele puti vidjeli bi tek kada bi otišli u centar St. Louisa, u saveznoj državi Missouri. „Istina, s bijelcima sam počeo svirati tek kada sam krenuo u srednju školu, pohađao sam jedan od prvih programa rasne integracije u St. Louisu. U blues-bandovima Alberta Kinga i Little Miltona opet sviram s bijelcima, jer je oduvijek bilo sjajnih pjevača ‘plavookog soula’, koji su shvaćali u čemu je stvar i svirali blues i R&B. Što se tiče mog iskustva, barem dok je glazba dobra, boja nije u pitanju…“. Po tom pitanju, sa svojom novom grupom Defunkt Soul, s gostovanjem dačerskog turntablista DNA-a snimio je pjesmu „Rocket“, vrlo očit naklon grupi MC5 iz Detroita. Izvedena na koncertu, doživljava alternaciju članova i članica Big Banda u gospelski zbor pod ravnanjem maestra Sigija Feigla koji zapomaže „Break Out the Jams, Break Out the Jams!!!“.

Starija braća Bowie, trubač Lester i saksofonista Byron, etablirani su džezisti, tako da u obitelji uopće nije bilo u pitanju čime će se djeca baviti, ali je u zraku bio drugi problem. Naime, afroameričko stanovništvo SAD-a prioritetno se novačilo za vijetnamski rat. Josephovi generacijski kolege, avangardni glazbenici najtvrđe struje koji su stasali 1970-ih, saksofonist Frank Lowe i violinist Billy Bang, bili su vijetnamski veterani. Ratne strahote odredile su njihove kasnije vijugave karijere. Junak naše priče imao je drugačiji put. „U Vijetnam nisam otišao jer sam na medicinskom pregledu za zrakoplovstvo dobio oznaku 4F…“, prisjeća se Joseph Bowie, sjedeći na stolu iza naočala peterokutnih okvira, po svršetku radionice Kosen-Rufua u prizemlju zagrebačkog HDS-a. „Naime, sa 17 sam godina doživio ozbiljnu, tešku nesreću koja je iziskivala mjesece i mjesece oporavka.“

Era u kojoj sazrijeva krajem 1960-ih, a slučaj St. Louisa bio je njen negativan primjer, od povijesti zatrt pod tepih, označila je administracija predsjednika Lyndona Johnsona, i njeni veliki građevinski projekti. Urbano planiranje i gentrifikacija je u St. Louisu prouzročila socijalnu krizu, za razliku od socijalnog bujanja sjevernoameričkih metropola. Lokalni umjetnici su zbili redove i osnivaju brojne organizacije… Na Bowiejev osobni razvoj, osim starije braće, navelike je utjecao istaknuti alt-saksofonist Julius Hemphill.

„Julius… bio je jedan od osnivača Black Artist Groupa, BAG, iz St. Louisa, kojoj sam se priključio već kao 16-godišnjak. Stanje nije bilo baš najblistavije, pa smo se prijavili za sustav potpore i sufinanciranja naših projekata u koje je bilo uključeno puno pjesnika, slikara, glazbenika, raznih umjetnika. Istodobno, moj je brat (trubač Lester – op. VJ) bio suosnivač Udruženja za napredak kreativnih glazbenika, AACM-a, i zato se preselio u Čikago. Meni je biti članom scene kreativne glazbe predstavljalo nešto najprirodnije… BAG je, očito, nastao po uzoru na AACM. Nakon što su novci presušili, otišli smo za Pariz, a po povratku – ravno za Njujork! Mnogi su glazbenici sa scene Srednjeg zapada doperjašili u Njujork, pa tako i moj prijatelj, bubnjar Charles «Bobo» Show s kojim sam radio scensku glazbu u kazalištu «La Mamma». Živjeli smo na Donjoj istočnoj strani Manhattana. Mi smo otvorili put prijateljima i susjedima glazbenicima koji su u Njujork stigli za nama“.

U Njujorku, u Generation Sound Studios, snimljena je i čuvena ploča The Flam, s 20. na 21. oktobra 1975. s kvintetom Franka Lowea, na kojoj osim Bowieja, Lowea i Shawa, sviraju trubač (tada još ne Wadada) Leo Smith i kontrabasist Alex Blake. Potonji je rijetka ptica free džez-diskografije, poznat sa znamenitog DVD live-koncerta klavirista Randyja Westona iz Marrakecha. Atmosferu čitavog sessiona, snimljenog u najviše dva tejka, upriličili su znameniti muzički inovatori i čitava socijalna klima Njujorka. „Frank je bio jedan od mojih najdražih prijatelja iz tog razdoblja, svakako… Do tog ne bi došlo da nije bilo njega, jer nije tražio briljantnost izvedbe, već je bio skoncentriran na osjećaj. U svakom slučaju, bilo je perfektno, baš na taj način“, prisjeća se, namještajući cviker kažiprstom desne ruke. „Nakon snimanja, uopće nismo otišli na turneju, jer to nije ni bilo u planu, snimanje je bila financirala druga izdavačka kuća, a novac nam je isplaćen na ruke na licu mjesta“.

Svirao je i s bratom Lesterom, živući s drugim glazbenicima kao u velikoj obitelji. „Svi smo svirali na pločama jedni drugima. Frank je svirao i u mojoj grupi Defunkt, možeš naći jedan od tih filmića na You Tubeu… Unutar muzičke zajednice njujorške scene, postojale su oduvijek razne glazbene zajednice, a ja sam pripadao skupini koja je nastala nakon što smo Bobo i ja 1973. stigli na Manhattan. Tu su bili i moj brat Lester, Luther Thomas iz Human Arts Ensemblea, vjeran svojim korijenima u rhythm n bluesu.“ Lowe je, nakon The Flama zabilježio relativno plodno diskografsko razdoblje, nekolicinom albuma s Leom Smithom i Butchom Morrisom, eksperimentirajući usput i droge, baš kao i Bowiejev nerazdvojni suradnik Luther Thomas, alt-saksofonist.

„Stigao sam u New York iz St. Louisa, gdje sam svirao i s Human Arts Ensemble,. Susreo sam Jamesa Chancea  koji je svirao u „James Chance & The Contortions“’, pa sam mu se pridružio, osnovali smo „James White & The Blacks“’ i postali smo jako dobri prijatelji. Vrbovao me da mu počnem nalaziti glazbenike iz čega je evoluirao i moj bend Defunkt. Kad sam shvatio da mogu imati vlastiti bend, koji će djelovati na sceni, tako sam ujedinio svoja iskustva s džez-scene, svoju ljubav prema R&B-ju, rocku, htio sam sve to imati u istom bendu. Bio sam dio scene koja se od new wavea prozvala no wave“.

Joseph Bowie (2)