Joseph Bowie (2)

Govoreći o prijelazu iz sedamdesetih na osamdesete, nisam htio otvarati niti ulaziti u osobne probleme glazbenika, pogotovo one s drogom koje smo već ionako pretumbali. Gledajući me ravno u oči, sugovornik je, stisnutih usnica, slegnuvši ramenima, konstatirao: „To je bilo vrijeme kad su svi ljudi na sceni i izvan nje uzimali drogu“. No, kako me je zanimala situacija dolaska punka u SAD s kraja 1970-ih, spomenuo sam pojavu bendova s istočne i zapadne obale i mrežu bendova identificiranih pod kišobranom „hardcorea“. Stvarajući neizbježno i vlastite definicije, glazbu Defunkt doživio sam kao nabrijani karnalni funk. Spominjem mu i člana afroameričke grupe Bad Brains, koji je hardcore oduvijek doživljavao kao termin za porno, te se sam bend nije doživljavao dijelom te scene, iako su to nominalno bili, uz Minor Threat, čak najvrliji predstavnici hardcore-punk-scene D.C- ja. Možda i zato što su Brainsi, kao i puno mekšiji The Police, došli s jazz-rock scene… U tom se iskazu ponavlja ona osnovna dihotomija i očit nusprodukt rasizma, da oni koji žele biti priznati, istodobno žele biti i slobodni. Pa, pitam, ako je funk bio crn, koliko je crn bio punk, primijetivši da niti sam samcat, termin hardcorea uopće ne “doživljava”. „Ja sam došao s funk scene u punk, jer sam kao svaki pravi džezist htio doći do što većeg broja ljudi“. Zvuči sasvim normalno.

Utjecaj čitave generacije s kraja sedamdesetih, a naročito no wave ekipe, bio je toliki da kraj devedesetih u SAD-u obilježava i revival te scene, utabavši teren za zagrebačke festivale N. O. Jazz i Žedno Uho. Žanrovski kaos ovjekovječen je na LP-kompilaciji No New York Briana Enoa iz 1977. godine, na kojoj Chance još surađuje s tadašnjom djevojkom Lydijom Lunch u grupi Teenage Jesus and the Jerks. Iako je po svom unikatnom sviranju alt-saksofona, te konstantnim fizičkim napadima na publiku koja nije htjela plesati na njegovu glazbu, Chance često doživljavan kao puki eksces, on se već kao tinejdžer družio s Philipom Johnstonom i Johnom Zornom, saznajemo kroz nedavni razgovor s Eugeneom Chadbourneom. Na komentarima ispod dokumentarne snimke klupske izvedbe legendarne Contort Yourself na You Tubeu, jedan avatar spominje kako je publika na koncerte dolazila pod skijaškim maskama i motorističkim kacigama, a nakon što je sve dotične pomela droga, taj je Njujork bio izgubio svoju draž.

Bowie se pojavljuje u dokumentarnom filmu Downtown ’81, reliktu kontrakulturne kinematografije 1960-ih. U film su integrirani i kadrovi Chanceovog nastupa, proba grupe DNA, klupski koncert Kid Creole & The Coconuts, a sve započinje neobaveznim miganjem bokova uz zvuke pionirskih hip-hop DJ-a. Pratimo slikara Jean-Michela Basquiata, poznatog Warholovog pulena, kako trči po gradu tražeći kupca za svoju sliku da bi bio platio stanarinu…

Osamdesetih godina pojavljuje se i MTV, medij koji je prezentaciju glazbe postavio u novu dimenziju. David Bowie je na intervjuu s urednikom američke MTV uživo saznao, kao i golemi TV-auditorij, da politika kuće nije emitiranje glazbe „crnih“ – doslovno tom riječju! – izvođača. Pitali smo Josepha Bowieja misli li da se šarenilo video-spotova, karakteristično za vizualni imidž tog medija pojavljuje iz tog razloga. Kao „točak na i“, aseksualna gay-ikona Michael Jackson, sjedio je na tronu pop-glazbe. „Vaše je pitanje na mjestu, ali morate znati, i to je glazbena industrija i biznis, također i rasistički. U igri je veliki novac koja dolazi od ljudi koji su uz sve to i rasisti. Uvijek je postojala crnačka muzika i Elvisova muzika. Duke Ellington rekao je, postoje samo dvije vrste glazbe, dobra i loša“, reče nasmiješivši se, „U situaciji u kojoj sam ja odrastao u Americi, postojao je bijeli radio i crni radio. Živio sam u kvartu u kome nisu živjeli bijelci, vidio bih ih tek kad bih otišao do centra grada. Amerika je bila razdijeljena, na crno i bijelo, što objašnjava sve ovo što ste me pitali. Segregacija jest crnačka povijest u Americi, zato i to jest bio produžetak ropstva. To što se situacija dogodila u Južnoj Africi, ne znači da Amerika ne vuče te iste probleme… Očito je da postoji sukob između onih koji su izmislili glazbu i sviraju je, i onih koji su ih prilagodili u umjetničke forme. Stvar je u pitanju ‘Tko nadzire lovu?’“, rekao je dobacujući pogled Jexu koji ga je buljeći u svoje nožne prste omotane havajankama čekao u hodniku…

Sredinom osamdesetih Bowie je napustio SAD, jer je Ronald Reagan uveo političke norme vjerno prepisane od administracije britanke premijerke Thatcher, već devedesetih restaurirane od starijeg Busha i tako dalje, do danas. „A, između ostalog, početkom osamdesetih sam upao u probleme s drogom… Tako da sam se pokupio iz Njujorka, da se očistim, otišao sam na Karibe u St. Thomas, mjesto ovjekovječeno znamenitom temom Sonnyja Rollinsa. Karibi su označili to za mene predivno razdoblje, a nakon putovanja Karibima sam se vratio u SAD, sve dok oko 1987. nisam bio potpuno čist. Osamdesetih su u SAD propale sve one iluzije koje su gajili tamošnji kreativci.”

Natuknuo sam Bowieu da po povratku s Kariba, nije mogao ne primijetiti da je netko očistio džez od onoga što jest, a taj netko je iz New Orleansa. „Ha-ha! Tako je, vi govorite o trubaču Wyntonu Marsalisu, ali morate znati da je svoje prve korake po pleh-bandama u New Yorku on napravio u sastavima mog brata Lestera. Ali, znate, radi se o ljudima koji razmišljaju na potpuno drugačiji način… Mislim da bi do dotične klasicizacije džeza došlo s Wyntonom, kao i bez njega. Ti su akademici institucionalizirali džez, radi čega to ne doživljavam kao nešto ozbiljno čak ni kad ga se svira uživo. Nedostaje mu stvarnost, a meni fali kreativnost individua – pojedinaca koji imaju puno toga za reći, a ne tvorničara s pokretne trake, razumijete?“.

Tijekom čitavog intervjua, vođenog i kroz sljedećih tjedan-dva putem e-maila, gospodin Bowie svega je jednom spomenuo Busha, što ovdje očitujem s velikom zahvalnošću. “Kad je George W. Bush došao na vlast, ja sam napustio SAD i nastanio se u Nizozemskoj. Smatrao sam da će selidbom moja karijera doživjeti procvat. Otkako sam u Europi, otvoren sam i dostupan svirati u mnogim zemljama, na mnogim tržištima, od Nizozemske do Albanije, mogu svirati u 38 zemalja… Bilo da pišem tekstove za nekog, sviram s big bandovima, malim sastavima, da sviram s Jexom, ili s bendom u kome plesač stepa skakuće po elektronskoj podlozi, Pow Ensemble, koji su otvorili jedno od proteklih izdanja Cerkno Jazz Festivala. A ja Vam imam neko svoje mišljenje o današnjoj umjetničkoj sceni u Nizozemskoj, gdje živim, ali prije svega želim svirati za ljude, za raju. Za mlade, što dalje od intelektualizirane scene!“.

Zagrebački električni gitarist Zoran Jaeger-Jex ljetos je sa svojom grupom The Bastardz pozvao Bowieja na Lošinj Jazz Festival, nakon čega je uslijedila regionalna turneja, pa i nastup na Nišvillu. Upoznali su se preko interneta. Jex je glazbenik koji u Nizozemskoj nosi određenu reputaciju. „On vam svira sa Saskiom Laroo, koja je zvijezda u Nizozemskoj, a Internet je smanjio svijet, pa danas možete doći do ljudi do kojih prije niste mogli ni sanjati. Danas, nakon ovog razgovora ćemo svirati i snimati u studiju. Želim doprijeti do ljudi i pomoći im da se opuste i uživaju. Hoću biti kreativan u glazbi, nisam štreber ni intelektualac, a taj me dio nizozemske scene definitivno ne zanima.“

„Ako imate još pitanja, uvijek mi možete postaviti još njih putem e-maila“, zaključio je razgovor Bowie. Na poklon sam dobio novi CD, dvostruki Defunkt Soul, koji sam slušao sastavljajući ovaj razgovor. A oni, odoše u studio svirci.

Joseph Bowie (1)