By 
Da, Jure Pukl nastavlja tamo negdje gdje je stao Tone Janša sa svojim kvartetom, govorimo li o pečalbama slovenskog jazza, napose ako se uzme da je ovaj tenor-saksofonist rodom iz Velenja, studirao u Grazu i Beču, te se na Berkleeju usavršavao pod mentorstvom Waynea Shortera. Danas voditelj nekolicine međunarodnih sastava, profesionalni je glazbenik još tamo od poznog puberteta, kalio se u soul i funk sastavima i oblačio trodijelna odjela. Potpisnik ovih redova svjedočio je njegovoj beskompromisnosti kad je s hrvatsko-srpskom postavom Satellitea, u uho jednog Boška Petrovića, in medias res, u slavnom BP Clubu, slio svoje rzave note što je doživljeno kao umakanje free-otrova.
Da živimo u doba LP izdanja, prije nekih 50 godina, četiri bi skladbe Pukl potpisao s kvartetom u kome je klavirist Aruan Ortiz. Uskakanjem trubača Jasona Palmera u ostalih tri, Ortiz prelazi na Fender Rhodes, a postava prerasta u kvintet. Od skladbe do skladbe, kompozitor poput iskusnog igrača biljara čas sakriva čas otkriva svoje najluđe adute. No, kako se osmjelio u žanrovskom podbadanju, tako je i slijed kompozicija Pukl uigrao jednom pa drugom postavom. Ima tu i koketiranja s hip-hopom, daleko svjesnije i uspjelije, čak i manje pretenciozno od Napoleona Maddoxa s Fonda/Stevens Group na CD-u Forever Real, ali gostovanje MC-ja Raydara Ellisa na Hot As Summer je ipak premlako. No, bar nije odlepršalo u tri krasne nu jazzerine.
„EARhitektura“ je moderni izraz otvorenijih asocijacija u šezdesete i kolektivnu improvizaciju, neki novi jazz-akademski klinci stvarno znaju znanje i svaka čast tim profesorima ako njihova taština to podnosi. Recimo to za uvodnu Digital Life – s mingusovskim ostinatom Rashaana Cartera koje iz slušanja u slušanje evocira fokus jednog Chipa Jacksona, a klavirist zahekla put u bombastično bubnjarsku poliritmiju za ciglih sedam i pol minuta. Ili The Beauty of the Unseen, još jednu u nizu Puklovih ruta u tributeiranju coltraneovsko-sandersovskog zvuka u kojoj ritam-sekcija briljira u free-teksturama pod svemoćnom tapetom tenora zadržanih emocija; tenora kao tenor-saksa, naravno… Pukl je u tom smislu nastavljač taktika većine delija suvremene scene koji su na stilističkim projektima napravili karijeru, ali i postali svojevrsni ambasadori baštine.
Kao najintrigantnije skladbe na albumu svakako su Crazy, s polifonijskim i atonalnim linijama dvojice puhača, zatim leteći funk Vertical Counterpoint, čiji polutaktni a capella motivi tematskog materijala podsjećaju na invazivno brze poteze kistom o apstrakcijsko platno. Saksofon, baš kao neki slikar, s trubačem naizmjenično solira na dah. A u tom vizualnom momentu nije teško pogoditi koju je od svojih klavijatura zajahao Ortiz. Vjerojatno nije…
Crno-bijelu portret fotografiju na ovitku snimio je Žiga Koritnik, a tekst na CD-u potpisuje laureat zajednice jazz-kritike, azioamerički pijanist Vijay Iyer. Dodaje da će svoje pare na kladionici uložiti na Pukla. Piše da je kao tinejdžer skovao sa svojim vršnjacima geslo za onog na koga se tipuje: „s/he knows“ ili „Dečko koji obećava“.
Jure Pukl – tenor saksofon
Aruan Ortiz klavir (1, 3, 4, 6), Fender Rhodes (2, 5, 7)
Jason Palmer: truba (2, 4, 7)
Rashaan Carter – kontrabas
Marcus Gilmore – bubnjevi
Raydar Ellis – glas (5)
By 
