By 
Jedan od žovijalnijih predstavnika scene njuorlinskog džeza s koje dolaze suvremenici Allen Toussaint, Dr. John, Dirty Dozen Brass Band i obitelj Marsalis svakako je trubač, pjevač i zabavljač Kermit Ruffins, kojega kristalno čist zvuk trube i autoparodičnost stavljaju u stilske zagrade Louisa Armstronga i Louisa Jordana; za potonje počuti i skladbu If I Only Had A Brain. Da se na pozornici osjeća kao kod kuće, čak kao u vlastitom dvorištu, zna njegova lokalna fanovska baza, jer za vrijeme koncerta sa svojim bendom Barbecue Swingers obično se peče roštilj. A na stejdžu je čak i odradio građansku bračnu ceremoniju!
Taj pravi šekspirijanski profil u globalni panoptikum izbačen je već od prve epizode HBO-ove serije Treme koja je svojom kombinacijom neorealizma, starozavjetne metafore i lokalpatriotizma naslijedila hvaljenu policijsku seriju The Wire. A da je potonju pjesnik Ishmael Reed kritizirao za bleksploataciju, nije bez vraga, iako kritiku možemo isčitavati iz rakursa ‘meteorologije’ Americane; serija svojom cikličnom alegorijom ipak govori o krizi čitavog sustava, makar bljeskove korupcije kao globalnog trenda pratili i u našem sokaku.
Scenarist David Mills, čija su ranija iskustva vezana uz serije Homicide, The Corner, NYPD Blue i ER nije Afroamerikanac, kao ni izvršni producenti David Simon i Eric Overmyer, a da su kritiku shvatili dosta ozbiljno, progovara projiciranje najdekadentnijeg i najproblematičnijeg junaka Tremea – u lik nizozemskog uličnog svirača, bijelca; koji je toliko ‘offbeat’ da se šlagira uz glazbu Mr. Quintrona [sic!]. Na pretposljednjoj epizodi prve sezone je angažiran i George Pellecanos, također jedan od književnika s Reedove ‘crne liste’ blaxploatatora.
I kako je na djelu neorealističko tkivo, dokumentarizma cut-n-pasteanog s fikcijom, Ruffins na popodnevnom roštilju iza svoje kuće (u ključu lokalnog folklora je to i izravna asocijacija na Struttin with Some Barbecue, skladbu Lil Hardin Armstrong) angažira trombonista (i jednog od protagonista) za svoj bend. Njegova je glazba nepretenciozna i usmjerena na roots i entertainment, baš kako i priliči sitnopurgerskoj zajednici od 336,244 stanovnika, a Treme nas upućuje kako lokalni glazbenici koji povremeno sviraju u New Yorku često prilagođavaju set-listu plesnoj glazbi.
Pa tako bez previše autorskog štiha, prolazimo kroz Ruffinsovu La Vie En Rose bez trunke europskog štiha (u kojeg se Kreoli još uvijek kunu!) i ulazimo pred pozornicu zabavljača koji podilazi publici na sve moguće načine. Uz prethodno spomenute stilske varijable, činjenica je kako je sljedeća bitna odrednica njuorlinskog džeza i konzervantnost, drugim riječima imamo jednu živu tradiciju (oksimoron?) koja više od svega upućuje na subkulturnost džeza u odnosu na njegovu klasnu aspiraciju. A i daje nam do znanja da Wynton Marsalis (opet on!) u akademizaciji ne može uspjeti.
Slušajući Kermitov sjajan lokalni izraz, čovjek bi pomislio kako mu za klavirom, kontrabasom i bubnjevima, sjede neki od najvećih povijesnih velikana, ljudi koji su svirali po bordelima i kabareima, i čvrsto drže svoju lokalnu tezgu, smetao li nam u našem sinestetskom ritualu miris tog roštilja ili ne.
Kermit Ruffins – vokal, truba; Herlin Riley – bubnjevi; David Pulphus – bas; Matt Lemmler – klavir; Bobby Campo – truba (2,3,7,9,11); Jimmy Weber – truba (2,3,7,9,11); Mark Mullins – trombon (2,3,7,9,11); Eric Traub – tenor saksofon (2,3,7,9,11); Mike Jenner – tenor saksofon (2,3,7,9,11); Ray Moore – bariton saksofon (2,3,7,9,11); Daryll McCoy – gitara (3, 12); Dr. Michael White – klarinet (1,4,10); Corey Henry – trombon (2, 8); Percy Williams – perkusije (3); Neshia Ruffins – prateći vokal (7); Kristian Lewis – prateći vokal (7)
By 
