By 
U analitičkom članku West se osvrće na ovogodišnje istraživanje američke Nacionalne zadužbine za umetnosti, koje pokazuje da je prosečna starost džez fana od 1982. skočila sa 29 na 46 godina, dok se ukupan broj ljubitelja ove muzike smanjio za trećinu.
Tragajući za razlozima pada popularnosti džeza, ovaj novinar je anketirao brojne prijatelje i kolege na poslu. Veliki broj njih je odgovorio kako zapravo i nemaju gde da čuju džez, a ne žele da provode previše vremena sami istražujući, dok su mnogi konstatovali kako ih tehnička superiornost džez muzičara previše ne zanima.
Jedan od najčešćih odgovora bio je da bi džez muzičari trebalo da prave albume koji se obraćaju i ljubiteljima drugih muzičkih žanrova. U tom duhu, West je izdvojio četiri izdanja iz ovogodišnje produkcije za koje smatra da bi najbolje odgovorili na potrebe potencijalne džez publike:
Stefon Harris & Blackout – Urbanus
Robert Glasper – Double Booked
Darcy James Argue’s Secret Society – Infernal Machines
Ceo članak možete pročitati ovde.
By 
Zato sto je jazz postao solo-aplauz muzika hiper muzickih klonova koji jedino razmisljaju kakav ce utisak njihov solo da ostavi umesto da solo uvek bude samo u sklopu kompozicije koja uvek treba da bude na prvom mestu. Danas imamo 70% jazz muzicara koji snimaju albume oslanjajuci se samo na svoje tehnicki savrseno umece dok se emocija i ideja same muzike zapostavlja. I to je razlog sto nema siroke publike jer publika zna da prepozna iskrenu umetnost.
Mislim da je sve manje slobodnog vremena za uzivanje u dobroj muzici. I danas postoje mnogo dobrih dzez albuma ali se sve manje slusaju. Na zalost taj trend ce se i dalje nastaviti, mada bih voleo da nije tako.
Srdjan Vranje
Mislim da je problem recepcije jazza u njegovoj prijestolnici problem onoga što Freud naziva ‘nesvjesno’, Balkan je po njemu ‘europsko nesvjesno’, što često ističe i g. Žižek… Ma, da skratim priču; kad bi visoke škole za jazz u Austriji malo podvukle crtu pod povijest psihoanalize, i inkorporirali semestar psihoanalize u kurikulum, vjerojatno bi za 10 godina propao monopol šrinkova. Kaj ne? Daj vidi, pacijent se valja po kauču, prepričava nekom svoje snove, i plaća to. solo je u životu i popušio je negdje priču da će za tih 100 dolara na sat dobiti dodanu vrijednost… Mislim, pacijenti svih zemalja – slušajte džez!