Little Women – Throat (AUM Fidelity)

Tijekom intervjua s Joeom Bowiejem, svojedobno objavljenog na ovom sajtu, dobio sam izjavu da je taj muzičar „s funk scene došao u punk, jer je kao svaki pravi jazzist htio doći do što većeg broja ljudi“. Recentno izdanje koje je krenulo tim stopama je Throat, nova ploča bruklinskog četvorca Little Women (nasljednica prvijenca Teeth), prije mjesec dana promovirana na europskoj turneji. Na svojoj My Space stranici imaju i kompoziciju My Heart isn’t Healthy koja se našla u bitopraznom prostoru suita od kojih se sastoje albumi. U svojoj kombinaciji kolektivnog improva s popističnom naivnošću Jonathana Richmana & The Modern Lovers lako je mogla ispasti iz pjesmarice grupe The Ex.

Koordinate Borbetomagus, Zu, indie-rock i post-HC, složene su u jednu Now Wave smjesu, koja se za čak ni u akcionističkim naskakivanjima šake Andrewa Smileya na električnu gitaru ne boji otpustiti i suptilnije emocije. Najistaknutiji član sastava je alt-saksofonist Darius Jones, a osim njih tu su i bubnjar Jason Nazary, te tenor-saksofonist Travis Laplante.

Od sve muzike koju sam imao prilike slušati zadnjih godina, čini mi se da bi ova najviše mogla ići na jetra mojim susjedima. Bizaran smisao za humor jednog Weasela Waltera ili Mikea Pattona, koji je izjavio da se njegova izdavačka tvrtka Ipecac “zove po spreju za povraćanje, jer muzika koju izdaje tjera ljude na povraćanje” odmah upada u uši. Već u uvodnoj Throat I zid zvuka proizvodi gitara producirana kao na SexA-inu albumu No Sleep Till Pussy, pojačana arpeggio plesom saksofona u niskom registru, prije prelaska u disonantnu plahtu koja priziva Laddio Bollocko, da bi prešla u ritualni ples pod satarama. Potreba da se strukturom dođe do zvuka, a da se najekstremnija ritmička obilježja posole alikvotnim disonancama puhača, svakako ih trpaju u ladicu s ranije navedenim umjetnicima.

Međutim, uvoda u Throat IV ne bi se postidio ni jedan Trevor Watts u recentnoj suradnji s violinistom Peterom Knightom iz Steeleye Span. Liričnost i zadržanost protestantske himne, s očitom aluzijom na sentiše Davida Murraya i Arthura Blythea, u drugom dijelu daju za pravo gitari i bubnjevima da ostvari ekspresivne izrasline na tragu New Fracture Quarteta Tima Daisyja, koja s temeljitom “pilanom” imaju malo veze. Takva je i Throat V, patetična i himnična. Svaki udarac palice ili jezika dramatično je odmjeren i spušten, kao da je riječ o udarcu dlijeta o mramor. Gitara se raspršava na post-rockerski način i teče u spektralnu apstrakciju – prava poezija. U završnom dijelu suite, grupa (a capella) imitira death-metal vokale, na pomalo sardoničan način potpuno stran glazbenicima koji se pozivaju i na diplome kao dokaz svoga umijeća.

Odlika albuma Throat je u svestranosti Dariusa Jonesa i njegovih kolega (koju nisam svesrdno zavolio na Manish Boy) kao i želji kvarteta da koketira sa cjelokupnim nasljeđem glazbe undergrounda, otvoreni čak i riziku da netko razbije to prokleto stakleno zvono koje je većini današnje retro-glazbe ugušilo izvoran stav.

Darius Jones – alt saksofon

Travis Laplante – tenor saksofon

Andrew Smiley – gitara

Jason Nazary – bubnjevi