Ljubljana Jazz Festival 2012: Clean Feed, zvezde i avanturizam

Mesto: Ljubljana, Slovenija / Datum: 28-30.06.2012. / Foto: Nada
Žgank (galerija zvaničnog festivalskog sajta)

Partnerstvo uspostavljeno prije četiri godine između portugalske džez etikete Clean Feed i jednog od najstarijih džez festivala na svijetu u njegovom 50. izdanju, za program same manifestacije koji su zajedno potpisali Bogdan Benigar iz Cankarjevog doma i Pedro Costa iz Clean Feed, bio je win-win odnos čijih posljedica tek postajemo svjesni. Festival već od ranije na planu izdavaštva surađuje s Leo Records, o čemu govore snimke Anthonyja Braxtona “Composition No. 169 + (186 + 206 + 214)” iz 2000. godine, odnosno s Enjom na Cecil Taylor Unit “Dark To Themselves”, iz 1976. No to su bile samo sporadične epizode, dok je ova suradnja već rezultirala uzajamnim brendiranjem obaju institucija.

Festival se kroz čitavo svoje postojanje, nakon preseljenja s Bledskog jezera, snažno vezuje uz Križanke, koje u slovenskim mjerilima i 3500 stajaćih mjesta taman balansiraju s laganom masovkom. Kako festival posljednjih godina prolazi kroz razne stadije sinusoide financijske potpore, bilo je izdanja izvedenih u manjim prostorima, skoro u gerilskim uvjetima. Ove je godine većina programa izvedena u okrilju Kluba na šestom katu Cankarjevog doma, uz dve večeri na Križankama. U međuvremenu je Clean Feed pokrenuo ediciju Ljubljana Jazz Festival i u junu već objavio dva albuma, snimljena prošle godine: “Innertextures” Igora Lumperta, te “Angels 8” Martina Kuchena.

Prvi koncert festivala otvorio je Ingebrigt Haker Flaten & Joe McPhee Duo, sušta suprotnost muzici kakvu svira Full Throttle Orchestra Adama Lanea. Jedna posve intimistička svirka, čak šapčući dijalog, nastao iz refleksije na sviranje koje znamo iz razularene mužjačke suradnje The Thing s McPheejevim lirizmom. Bio je to pravi free-blues događaj/ugođaj, stariji slovenski novinari to zovu godba, Haker Flatena s dronirajućim kontrabasom i nizom impresija na saksofonu koje se raspliću i razjašnjavaju, već trenutak kasnijelomepoput osušenih lopoča. Istovremeno, fotografi bez ikakvog senzibiliteta za suptilne nijanse glazbenih boja istovarili su svoje nemilosrdne klikove i nepovratno narušili ugođaj prvog kvartala koncerta.

Uslijedio je nastup Adama Lana na kontrabasu sa svojim oktetom, koji je izbacio električnu gitaru iz postave ranijih albuma. Svirci su Avram Fefer na alt-saksu, David Bindman na tenor- i sopranu, Matt Bauder na tenoru i baritonu, Igal Foni na bubnjevima, Reut Regev na trombonu, te Susana Santos Silva (koja je zamijenila Taylora Ho Bynuma) i Nate Wooley na trubi.

Sve što su oni imali za ponuditi, istopilo se do početka treće skladbe, što se moglo primijetiti osipanjem publike. Nakon Resonance Ensembla na tom istom mjestu unatrag četiri mjeseca, paušalno zaključujem da komorni puhački ansambli s ritam-sekcijom bez klavira ipak zahtijevaju malo više dirigentskog autoriteta od onog što je kolegama gestikulirao David Bindman.

Uglavnom, s iznimkom vanserijske Reut Regev bio je to straight-ahead džez kakvog smo se naslušali kod Vandermark 5, pogotovo s južnjačkim momentom kojeg je u njegovoj glazbi i odviše. U takvom kontekstu, čak i Vandermarkovo kolažno komponiranje (vidi Territory Band) daje više identiteta tako riskantnim potezima za ovaj kontekst kao što je idiosinkratsko soliranje na trubi.

Nate Wooley doimao se kao štreber, a pogotovo trubačica koja je imala nezahvalnu rolu da slijedi njegovom solu. Koncert se snimao za izdanje LJF/CF, ali slabe vajde i od toga s obzirom da se Lane nakon svake izvedbe žalio na zvuk kontrabasa, te je komunikaciju s ton-majstorom koliko toliko izvukao na jedan duhovit način.

Večernji program drugog dana predstavio je paletu samouvjerenih izvođača čiji je standard nastupanja toliki da bez problema mogu podići letvicu, pri tom se opustiti dovoljno da iz komunikacije s publikom izvuku dodatni umjetnički moment. Govorimo o Dee Dee Bridgwater, hedlajnerici festivala, ali i Juretu Puklu, te njegovom kvartetu koji je prozvan Abstract Society prema svom posljednjem albumu. Dan je pak započeo s predavanjem ‘Džezologija’ VJ Sluška Tog Sublimenog Kida koji je umjesto standardnih 40 minuta, rastegnuo nastup na čak sat i pol.

U Štihovoj, dvorani amfiteatarskog oblika u Cankarjevom domu, nastupio je Joe McPhee, solo. U sat vremena nastupa isprobavao je, čak eksperimentirao s objektivizacijom svojih instrumenata u zvučne objekte. Dakle, ne samo da nije svirao ‘kompozicije’ na džepnom kornetu i alt-saksofonu, već je usta punih vode grgljao šum u samu trubu, očito ponukan kasnijim večernjim nastupom Petera Evansa, magistra proširenih trubačkih tehnika, već otprije poznatog kao pulena Evana Parkera.

Zanimljivo je bilo čuti i svjedočiti opetovanje velike količine materijala iz dueta prethodne večeri u ogoljenom kontekstu. Saksofon je ‘tretirao’ perkusivnim sinkopama na dnu ‘strumača’, simultano sviravši visoke registre, ili da bi ga uopće držao u ustima. Usprkos kuloarskim superlativima koje se moglo čuti nakon nastupa, upravo moment fragilnosti i muške ranjivosti na koji McPhee najviše polaže, ostavio me suzdržanim.

Već u svibnju su Jure Pukl’s Abstract Society (Slovenija, USA), objavili album za Storyville, a članovi su Jure Pukl na tenoru i sopran-saksofonu, Kaja Draksler na klaviru (zamijenila Vijaya Iyera), Joe Sanders na kontrabasu i Damion Reid na bubnjevima. Drakslerova je na pozornicu stupila ošišena na nulericu, usprkos bujnom dugom izdanju brinete u kojem je nastupila sa svojim Akropolis Quintetom u Klubu CD-a dan uoči početka festivala.

Nije da se nametnula samo svojom pojavom, već s lakoćom prolazi kroz slijed raznolikih mjera koje su vrlo čvrstim scenskim autoritetom i masivnim udarcima vodili Reid i Sanders, svejedno propustivši neophodnu pulsoidnost u glazbu. Sam je Pukl pružio vrlo uvjerljiv nastup pun post-koltrejnovske melodičnosti, u korak s vrlom muzikalnošću Drakslerove. Svaki  se od nastupajućih pokazao kao uvjerljiv solist, tako da odobravanje auditorija koji se popunjavao prema svršetku njihova nastupa nije izostalo. Na zadnjoj skladbi im se pridružio i trubač Jason Palmer, koji je svirao na Puklovom albumu “EARchitecture”.

Već oduševljena koliko je mogla biti pri samom izlasku iz kombija – što znam jer sam se zatekao iza nje – samom činjenicom da su žitelji Ljubljane toliko visoki, Dee Dee Bridgewater pokazala je to vokalnim akrobacijama koje bi malo tko očekivao od ovako vremešne legende. S velikom je pažnjom davala prostor muzičarima Edselu Gomezu na klaviru, Pernellu Saturinu na saksofonima, Thomasu Bramerieju na kontrabasu, te Gabrielu “Minimu” Garayu na bubnjevima.

Obigravala je oko svakog izvođača dok mu je trajao solo i s njima izvodila prijazne scenske dijaloge, vrckavo ih provocirajući i nimalo koketno razmahujući se kukovima, provocirajući publiku. Upustivši se u elokventno povijesno opijelo s Billie Holiday, nije mogla propustiti da pohvali cirkularno disanje svog saksofonista, baš kao što ni publici nisu promakle grlena fraziranja na “Afro Blue”, a potom i suptilne intervencije u aranžman “My Favourite Things”, odnosno sambu Badena Powella.

Sjajno vlada intonacijom, interpretacija joj je jasna, tako da kroz čitav nastup pušta erupciju emocija, dopuštajući si biti i sretna i divlja, što zapravo često očekujemo od glazbenika iz neke druge fele. Nastup koji je kulminirao u stojećim ovacijama, nije bilo predvidljivo očekivati. Triput hura za Dee Dee.

Razlog večernjeg povratka u klub CD bio je solistički nastup Petera Evansa s džepnim kornetom. Još prije nekoliko godina i pomisliti da će tehnički najpotkovaniji glazbenik današnjice doći iz svijeta džeza, odnosno improvizirane glazbe, a ne iz human beat boxinga koji je već dokinuo poimanje idiosinkratičnosti, nitko ne bi ni pomislio. S obje ruke na glazbalu, desnom je svirao fraze, dok je lijevom perkusivno dodavao akcente i ukrase na melodijske linije i teksture koje smo možda i prvi i zadnji put u životu čuli. Barem na džepnom kornetu, ali i trubi.

Naravno, disanje cirkularno. Bez refleksije tišine, koja bi bravuroze postavila u drugačiji kontekst, izvršavao je najneobičnije i neočekivane frekvencije, svrstavši ih u kontekst melodije, ritma i uopće jednog prijemćivog konteksta. Iako je publika tražila još, vidno iscrpljeni glazbenik povukao se s pozornice, da bi je ustupio 13-članskoj postavi Žiga Murko 13.

Međunarodni bend nastao je nakon Murkova studija u Rotterdamu, a sastoji se od Jana Kusa na sopran-, Jure Pukla na tenor- i Boštjana Simona na alt-saksofonu, zatim trubača Jonathana Powella, Jasona Palmera, Tomaža Gajšta i Timoteja Kotnika, te Žige Murka, Vida Žgajnera, Andyja Huntera, i Marija Vavtija na trombonima, uz Gorana Krmca na tubi i Andreja Hočevara na bubnjevima.

Njihov je nastup bio daleko čvršći od Amerikanaca koji su nastupali dan ranije, ali većinom zadržan na idejnosti i solima nego li u konkretnoj zvučnoj slici. Dojam se malo popravio zahvaljujući izmjeni dirigenata, iako se od ovako velikog sastava i ne može očekivati previše koncertnih angažmana, pa stoga ni rada na nijansama koji bi ga uobličili.

Sljedeći dan su nastupi počeli već od 11 ujutro i trajali sljedećih dvanaest sati, tako da je odluka programskog direktora Pedra Coste da ubaci promociju portugalskih vina i sireva dočekana s odobrenjem. Očekujući s velikim nestrpljenjem svjetsku premijeru grupe Cherry Thing, na solo-recitalu Kaje Drakler dalo se napuniti baterije.

Skelet je njezine improvizacije u klasici, na koju pridodaje liričnost i intimnost s mnogo potencijala da prianja McPheejevu rafiniranom muziciranju. Možda je to dobra ideja za organizatora u budućnosti? Mislim da ne pretjerujem, ako kažem da je prisutne ostavila manje-više bez daha, nižući prvo slovensku narodnu, pa Iyerovu skladbu te odmah zatim i “Army of Me” od Bjork.

U prvom je dijelu nastupa osobito došao do izražaja akordno-ritmički druk lijeve ruke, u ravnoteži s prebiranjem desne, ali i zanimljivo istraživanje iznutrice klavira pomoću najlonske vrećice, približavanjem teksturama instrumenata kojih na tim žicama nema. U drugom dijelu je priču s Monkovom “Work” dovela stvar na iznimno visok nivo, ostvarivši jedan od vrhunaca festivala, pogotovo s klubom ispunjenim do posljednjeg mjesta, da bi na bisu izvela i prvu Goldbergovu varijaciju.

Za njom je svirao portugalsko-američki trio Lama – Susana Santos Silva na trubi, Gonҫalo Almeida na kontrabasu i bubnjar Greg Smith. Već imaju ploču “Oneiros” na Clean Feedu a svoje kompozicije pojačavaju upotrebom elektronike – Almeida ima loop pedalu, dok Silva trubu procesuira. U svom izrazu polažu jako puno pažnje da im skladbe zvuče nedovršeno, u smislu da se poput slobodno improviziranih dijelova prelijevaju jedna u drugu. To se može zamijetiti u kontrabasistovim iščekivanjima elektroničkih dijelova, kao i atonalnosti trubačice, za razliku od bubnjara koji iz ograničenog spektra stvara zidove zvuka. Kao da teže zvučati neujednačeno i avanturistički, s time da na trenutke zvuče potpuno neidentitarno.

Svjetska premijera festivala bio je nastup “Trumpet and Drums” Natea Wooleya i Petera Evansa na trubi, odnosno trubama, te Jima Blacka i Paula Lyttona na bubnjevima. Čitavih sat vremena koliko su svirali Evans je pokretao svoj cirkularni sustav koji stvara tapetu zvuka, a Wooley je svirao kroz gitarsko pojačalo kako bi naglasio fino tkivo zračnih suptilnosti. Kako surađuju otprije, jasno im je što trebaju napraviti kako bi postigli masivnost slušna arhitekture.

No, najbolje su proradili kad je Lytton preuzeo free-jazz groove na ride-čineli i dobošu, na koji su se nadovezali oba trubača, dok je Black pokušavao samom sebi razjasniti otkud on u ovoj kombinaciji. Šteta (“Velikog”) Blacka, iako je s elektronikom uspijevao iskomunicirati i odgovoriti na neke registre trube. S obzirom na neuobičajene uloge i neočekivane pozicije koje su im namjenjene, još su se oni dobro i snašli, iako je pitanje hoće li nastaviti kao kvartet ili trio.

Nastup Ibrahim Malouff Diagnostics benda, što će reći libanonskog fusion sastava koji ubacuje malo pomalo svih popularnih i populističkih žanrova u svoj izraz, prodavajući nam nešto izvorno i autorsko, protegnuo se na preko sat i pol svirke. Skepticima poput nižepotpisanog, sve je manje-više bilo jasno na trećoj skladbi. Tada je ovaj trubač zasjeo za klavir i, bez ikoga drugog na pozornici, počeo dobacivati rutinerske gažerske smicalice onima licima u publici koje nije nikakav problem očarati.

Distorzirane bas-dionice i gitarske vijavice, uz pretpostavljam ‘ruke gore’ pozive, sjajno su se nadopunile sa scenskom pojavom u crnoj trenerci na plus 35 stupnjeva, te nesputanom navalom na točeno pivo nakon svega. U svakom slučaju, to je bio nastup koji je neophodan onome tko kvalitetu određuje iz rakursa kvantitete, makar bio potpuni promašaj.

Problemi sa zvukom koji su otpočetka pratili nastup Cherry Thing, kao da i nisu smetali publiku koja je mogla biti razočarana u postavu zbijenu u format klupske svirke, ali i zaglušujućim bas-frekvama, Suicidima, odnosno The Stoogesima, koja ih umjesto “Seven Seconds” i “Manchild” gađaju s pozornice. A kako se naša omiljena garažna free-jazz trojka snašla u svemu tome? Lagano stoički.

Bubnjar Nillsen-Love prilično je relaksirano svirao groove i nije tjerao dušu na usta cocky saksofonistu, suzdržavši se od ‘totalnog’ rada nogu i ruku. Ni Neneh Cherry – barem onim što je pokazala – i nije energični izvođač kakva je bila u vrijeme puberteta kad je svirala s The Slits, odnosno Rip, Rig & Panic. Tako da repetitivno vrćenje tema iz skladbi Ornettea i Cherryja nije otvorilo prostor u kojem bi ona došla do izražaja, već je sve skupa bilo ravno, bez dinamičkih promjena koje očekujemo od izvođača tako raznorodnih žanrova. Kamo sreće da su nastupili makar s harmonijem ili gitarom, vjerujem da bi joj bilo lakše poletjeti u zvjezdane visine.

Za svršetak festivala, ostao je susret gitarskih generacija, Kurta Rosenwinkela i Johna Scofielda na električnim gitarama, šarm artikulacije u kojoj je zvuk svake note iskorišten do maksimuma. Iako je Rosenwinkel taj koji je nedavno snimio album standarda, a Scofield taj koji je svoju rockersku stranu restaurirao kroz susret s Medeski, Martin & Wood. Ne i ove večeri, u sjajnom raspoloženju funk izraza i rockerskog zvuka čime su sve njegove izražajne mogućnosti dolazile u prvi plan, čak utoliko da je do “Moonlight inVermont” zasjenio mlađeg kolegu.

Što začuđuje jer se iz changesa koje je svirao kontrabasist (sjajni mainstreamovacBen Street) na solima moglo zaključiti da je riječ o harmonijski transparentnim chorusima, dok je Bill Stewart na bubnjevima samo ostavljao stvar na istim valovima nesputanog gitarskog soliranja.

Međutim, koliko god prostora dobili, nitko nije forsirao minutažu već su u skladu s reputacijom, ali i ulogom završnih izvođača na ovom u biti vrlo eksperimentalnom festivalu s mnogo novih imena koja su u najboljoj namjeri opravdala naše zanimanje za njih, ponudili avanturističko čitanje nikad zastarjelog repertoara.