By 
Američkog gitarskog superheroja Marca Ribota na stranicama Jazzina nije potrebno ponovno predstavljati već tek eventualno opravdati razloge za epitete koje (mi) lijepimo uz njega. Ovaj čovjek sljedeće godine ulazi u sedmo desetljeće života, ujedno je i suradnik Waitsa, Costella, Capossele i Zorna. I makar na njegovim solističkim koncertima moramo piti toplo pivo da ga zvuk frižidera ne bi ometao u svirci, snimio je sjajnu bećarsku ploču prepunu – altruizma. A ‘superheroj’ bit će zato što je u svom eklektičkom putovanju uspio izboriti taj status da glazba ne prenosi nikakvu poruku, već da u svakom trenutku zvuči poput čina otpora, baš onako kako bi pravu umjetnost definirao francuski filozof Gilles Deleuze.
Ribot je stara škola i ne libi se zasvirati niti na svojim slabijim strunama, čak ni otvoriti album soul-pjesmom „Lies My Body Told Me“ koja uz njegov neraspjevani vokal vuče natruhe Eugenea Chadbournea i Hansa Reichela. Ti ‘ozbiljni’ muzičari su pošteno poradili na dekonstrukciji gitare kao mita i otajstva. Makar i strategijom karnevalizacije.
Svoj prvi album „Party Intellectuals“ bend je objavio još 2008. godine, a osim na velike hvalospjeve, morao se sviknuti s činjenicom da su ga cehovske kolege ubrzo rasturile. Prizivajući već samim svojim imenom neke kičaste asocijacije, bend punopravno tvore i Shahzad Ismaily, službeno basist Secret Chiefs 3, koji je zajašio i na nedavnu reinkarnaciju Los Cubanos Postizos, te bubnjar Ches Smith koji surađuje sa Zornom, Bernom i Halvorsonicom. Album se očito ne želi nekome svidjeti i u tom se smislu nadovezuje na ideje prisutne još od benda The Rootless Cosmopolitans u kojem su svirali i Coleman, Jones, Carney i Cain.
Ribot ide putem zaraslim koprivama, ali u duhu srednjostrujaške Philadelphije prije nego li žanrovski razbacanom Njujorku. Ta, ovo je ipak rock bend i njegov narodski duh upotpunjuju laganice kao blues-šlager „The Kid is Back“, reggae „Ain’t Gonna Let Em Turn Us Round“ ili komični punk „We Are The Professionals“. Tu sriče i moralnu podršku Obami, stihovima ‘this old song, it ain’t so complicated / pick a brother up if he falls down’.
Naslovna kompozicija „Your Turn“ u sebi nosi Ribotov trademark gledan iz vizure mainstreama – i obješenjački smisao za humor i dobro odrađen posao, a njezin hardcore punkerski fusion bi lako mogao potpisati i notorni Elliot Sharp sa svojima Carbon. U produkciji podebljan lo-fi produkcijom aktivistički duh vremena je prisutan pjesmama „Masters of the Internet“ i „Bread and Roses“, tom stotinjak godina starom himnom štrajkaša iz Milwaukeeja koja je objavljena kao slobodan mp3 na godišnjicu protesta Occupy.
Obrada „Take Five“ Paula Desmonda koja je na par mjesta zastranila u razilaženju između bubnjarske i lead dionice, opet izvodi na tračnice lokomotivu šarmantnog štreberka bećara, s forama koje je predstavio albumom „Yo! I Killed Your God“. Iako, neki će s pravom reći kako je tome tako zahvaljujući anarhoidnosti Arta Lindsaya, su-tvorcu ‘džeza za pankere’. Pokazao je da mu drskosti ne nedostaje, iako su mu fore već prilično izlizane. A nije da toga nije svjestan i sam.
Spisak numera: Lies My Body Told Me; Your Turn; Masters of the Internet; Ritual Slaughter; Avanti Popolo; Ain’t Gonna Let Them Turn Us Round; Bread and Roses; Prayer; Mr. Pants Goes to Hollywood; The Kid is Back!; Take 5; We are the Professionals; Special Snowflake.
Muzičari: Marc Ribot – gitara; Shahzad Ismaily – bas; Ches Smith – bubnjevi.
By 
sjajno!!! ne znam da li je google translate ili to shto slushko pishe ko dzojs u fineganu, ali meni nekako prija kad je u staklu i kad je znojavo ‘ladno….
;)))))
Pokušavam samo da shvatim da li je ovaj zanimljivi review novog albuma Marc Ribot-a nekakva vrsta testa inteligencije i opšte kulture u fazonu, pronađi grešku na slici ili se to samo meni pričinjava !? Mislim zaista početi sa Delezom i njegovom definicijom umetnosti kao otpora, pri tome kao da smrt ništa nije bubnuti kako je Ribot superheroj baš zato jer mu glazba i ne nosi nikakvu poruku a onda opet manirom Lea Mesija u laganom slalomu doći do toga kako su stihovi this old song, it ain’t so complicated / pick a brother up if he falls down u suštini podrška ni manje ni više već Obami !?? Superherojstvo zato jer glazba nema poruku…. woooooooooow !?! Delez-umetnost kao otpor a onda podrška Obami… wooooooooooooooooooow wooooooooooooow !?!
Znači ili vrli pisac ovog reviewa nema pojma ko je tačno bio i šta je smisao onoga što je Žil Delez, najčešće sa Feliks Gatarijem, pisao ili drži nasmešenu Obaminu sliku kao wallpaper na svome mobitelu ili najverovatnije i jedno i drugo.
Moram priznati da je i meni ova recenzija konfuzna. Inače album sam preslušao još prije par mjesci i meni je odličan a da li “Ribot ide putem zaraslim koprivama, ali u duhu srednjostrujaške Philadelphije prije nego li žanrovski razbacanom Njujorku… taman kad vuk izletio pred Crvenkapicu s bas gitarom u ruci a ona noseći baki pun ruksak piva i ćevape te palice za bubnjeve… i bla, bla, bla…
Molio bih Sluška ili nekog drugog da mi kaže (ili barem stavi link) koje su ga to cehovske kolege rasturile po pitanju albuma „Party Intellectuals“. Možda je to bio ceh ribara ili njima neki slični pa bih volio da mi se to malo pobliže objasni. Pišem to jer sam ja shvatio tekst na način da se Ribot mora stidjeti svoga rada ili eventualno opravdavati “iako su mu fore već prilično izlizane a nije da toga nije svjestan i sam”.
P.S. Gledao sam Ribota 2 puta i moram priznati sam osim uživanja u njegovoj svirci uživao i u ohlađenom pivu možda zbog toga je je frižidera bio u drugoj prostoriji.
Drago mi je da se komentatori poJelenjuju, makar s manjkom kolegijalnosti i dovoljnom dozom polemičnosti – a činjenica je da je Ribot kameleon i ja nemam problem da ga malo napadnem.
Makar kroz Deleuzea*… što je recenzent htio reći, može se tu naći, jasno i glasno. https://www.youtube.com/watch?v=7DskjRer95s
Prvo počinje o sebi i onda ide kroz filmu, postavljajući pitanje, +što to znači imati ideju u kinematografiji?’ – to je nakon što je napisao i sliku-pokret i sliku-vrijeme. S pojmova i ideja prelazi na film, a nakon pola sata kreće kroz Foucaulta da bi prešao na Burroughsa i ulazi u kritiku informatičkog doba. I onda na 39-oj minuti počinje o umjetnosti koja da je jedini obrambeni mehanizam od toga svega. Priznajem da je ovo najprizemniji Deleuze do kojeg se može doći, ništa od rizomatskog tkiva tu nema, ali ‘Ribot n’ est pas une rhizome’.
A ako ovaj album nije onako ribotovski razbacan informacijama, igrom asocijacija i aluzijama, onda ne znam što je. Ja se ne želim tu šamarat ad hominem, ali ako ne ide drukčije, moram razmislit koliko sam piva popio pišući ovaj tekst. OK, Obama nema veze s tim, već to raspoloženje totalne infantilnosti i zarobljenosti u zapadnjačkom kulturnom krugu jedne lude koja je u stanju napisati pjesmu kao “Masters of the Internet”, ali i ubosti trenutak s “Bread & Roses”**.
Philadelphiju spominjem jer sam prošle godine gledao Ribota s Cooper-Mooreom i Jeffom “Tain” Wattsom, koji mi nije bio stvarno ništa posebno. Ovaj Ceramic Dog album je solidan, ali nema kontinuitet u odnosu na prvu ploču, totalnoje divergentan, jer su ga cehovski kolege – razbucali. A kako i zašto su ga razbucali ustanovit će svatko tko pogleda CV Šahzada i Smitha ‘prije’ i ‘poslije’. Je li sad jasnije?
Na toplo se pivo referiram u smislu da je prvi solo nastup odradio u KSET-u, ima 10 godina, i nas 300 je pilo toplo pivo jer gospodin traži da se ugasi frižider dok svira, smeta mu bijela buka.
Ugodnu večer želim.
—————————–
* Ovo što Ribot radi smatram da radi i artistički i profano, baš kao i “blue collar improviseri” Reichel i Chadbourne.
** “Jer ko ne igra za raju i zanemaruje taktiku”…
“HAMLET, DONT DO IT, MAN,… JUST DONT DO IT”
p.s. album je njesra (mada ni prvi me nije neshto iluminirao iako je bilo ok trekova)… “masters of the internet” su blam do tokija, pokazuje se da ribou najvise chuchi trio (grajms/tejlor) ili kad je solo a pije mu se ladno…. a jelen, slushko & E.T. su friends, ali samo slushko hoce kuci… ;))))
Vidim da će “jelen” ući u riječnik ne samo kao životinja koje ima 4 noge i rogove nego kao i riječ koja opisuje kvalitetne komentare na webu ali i kao i opis dobrog druga koji svog druga brani svim sredstvima. A tako i treba. Pozdrav jelenima i jelenu naravno 🙂
Prihvaćam sa svoje strane jednim djelom ocjenu o kolegijalnosti i polemičnosti. Kad sam pisao komentar bio sam malo brzoplet i nisam imao nikakvu lošu namjeru u bilo kom pogledu. Sluško, ispričavam ti se ovim putem ako sam te bilo čim uvrijedio jer zaista nisam imao namjeru. Inače kad god naletim na članak koji je potpisao Vid Jeraj ja ga pročitam. Zašto? Zato što imam visoko mišljenje o tebi i jer mislim da prilično toga pratiš i da imaš kvalitetne informacije koje mogu i mene zanimati bez obzira da li se ja slagao s tvojim pisanjem ili ne.
Po pitanju recenzije ovog albuma mislim da su se „polupali lončići“. Ja nemam problema zato što ti napadaš Ribota te što ga smatraš kameleonom. Meni je album ok, mada i ja kao „jelen“ smatram da je “Masters of the Internet” žešći blam. Ali pazi, ono što sam ja htio napisati o ovoj recenziji je sama recenzija a ne ocjena albuma. Napadaj ti Ribota koliko god hoćeš ali u svojoj recenziji nisi baš objasnio neke stvari, po meni si samo nabacao natuknice koje si tek trebao objasniti. Primjera radi, većina čitatelja jazzina vjerojatno nije završila “filozofiju”, mislim da ih dosta nema pojma tko je Gilles Deleuze ili Félix Guattari, mislim da većina nezna ni note ali ih to ne priječi da slušaju glazbu, ovaku ili onakvu, nije bitno. Konkretniji si bio u komentaru u kojem si puno jasnije objasnio svoj stav prema Ribotu i prema ovom albumu.
Sluško ako se negdje sretnemo imaš od mene “ledeno” pivo. Jelene i Barbaroanarh ovo za pivo važi i za vas dvojicu.
Živjeli!
hvala bestu i jelenu. možda će riječ jelen ući u blogovski sleng, a i best je na pravome putu…
OK, ovo s deleuzeom jest malo nategnuto, otkad sam ga čitao vidim ga u svemu, tako je bilo i s atalijem, bit će da je riječ o njihovom stilu. ali još ne mslm da sam nešto gadno profulao, a inzistiram na tome radi Ribotove raspršenosti između ostalog i na polju filmske glazbe.
Ovo s radničkom klasom sam sam izmozgao i prihvaćam kritike, ako netko ima svoj aspekt, ali priča je počela od barbaroanarha, koji me prozvao da sam rekao jedno, a onda me citirao sasvim drugo.
ponavljam pitanje – tko je pio pivo? 😉
nema shta jelen da brani slushka, ide mu sjajno i solo…. iskreno, meni taj ceramic dog zvuk je dresh, a slushko pishe odlichno, sintaxa neuhvatljiva semantika neisprazhnjena… mislim da je ribo sa keramikom upao u k-hole od ambicioznosti, ili jednostavno ima toliko vatre u guzici da ne moze da proceni chime da se bavi prvenstveno od svih tih ideja u kojima se pracaka…
nego, slushko, jel znash poshto komplet karata za ljjf? ne mogu da provalim na sajtu, uzasno je koncipiran a imao sam keca ko vrata iz slovenachkog…
ja bih da idem, je l ide neko iz bg? bojan djordjevic opravdano izostaje… anyone else brocmanu na hodochasce?
ne znam otkuću s parama??? u splitu sam – stružem prašinu turističke sezone od prišle godine s monitora, nema nikoga da napravi rezervaciju…
inače, rado. ako si voljan da se upoznamo i propijemo seeee….