By 
Američki klavirist Matthew Shipp, jedna od vodećih kreativnih snaga tzv. kreativne glazbe, svoj je posljednji CD prozvao 4D, utvrdivši da je na njemu otkrio četvrtu dimenziju klavira. Divizijama njegovih slušatelja, jer riječ je o 50-godišnjaku kome bolje od ikakvih superlativa pristaje društvo kolegice Marilyn Crispell, to i nije nikakva novost. Biti će prije da ih iznenađuje njegov dugi jezik i stvaranje publiciteta, davanjem izjava, poput „Wayne Shorter i Herbie Hancock preotimaju mi kruh iz usta, a da već desetljećima nemaju ništa zanimljivog za reći“. Medijima, koji su ga s tima izjavama naknadno suočili, ovaj je vlastite izjave objasnio kao glazbenik koji se za vrijeme intervjua pretvara u pomalo shizofrenu osobu.
Otkrio on četvrtu dimenziju ili ne, njegove umjetničke metamorfoze poznaju obožavatelji kvarteta tenor-saksofonista Davida S. Warea, kroz 16 godina njegova angažmana. U izdašnoj diskografiji i kilometraži, suiznijetoj s kontrabasistom Williamom Parkerom, te nekolicinom bubnjara i bubnjarki, kvartet je čak i za Columbiju objavio dva CD-a, i to na sugestiju jednog Branforda Marsalisa! Druga je rukavica istoga shippovskog para programsko vodstvo edicije Blue Series na izdavačkoj kući Thirsty Ear, preko koje je prebačena norma – danas već generička! – „electronice“ i IDM-a sa istaknutim glazbenicima post-free-jazz generacije, sjetimo se da je Shipp pokušao na mjesto elektroakustičkih tekstura u nu-fuziju ubaciti i hip-hop (što i nije naišlo na najbolje kritike, barem u usporedbi s onime što su desetak godina ranije učinili M-Base kolektiv). Uz izdanja za HatHut na kojima surađuje s Matom Manerijem na električnoj violini, Shipp je pridodao na sve to i svoja klavirska trija, od kojih je Harmonic Disorder prošlogodišnje izdanje.
Solo-klavirski recital u dosadašnjoj Shippovoj diskografiji su Beyond the World (2005), snimljen uživo za njemački FMP, One iz 2005. i Un Piano iz 2007. godine. Ovaj o kome se piše snimljen je u klubu Roulette pred odabranom publikom, a predstavlja Shippa ispred nekolicine poznatih standarda, autorskih skladbi te nekolicine spirituala i dječjih pjesmica.
Set započinje s naslovnom skladbom te slijedi The Crack In The Piano’s Egg u kojima već poznatim bagerski odrješitim udarcima ljevice, Shipp preispituje samog sebe i materijal koga stvara – da se sve praši! Zanimljivo je da ti udarci po klaviru nisu bubnjarski, kao kod Cecila Taylora, ili Alice McLeod Coltrane, već da Shipp nastoji „odsvirati zvuk iz rupa između samih tipki“, kako je svojedobno i (opet krivo?) naveo u jednom intervjuu. U Equilibrium, skladbi koju smo u aranžmanu s kvartetom već čuli na istoimenom albumu, u solo-izdanju ostaje na jarretovskom touchu, makar joj u odsustvu vibrafona ne bi nedostajale ni usporedbe s Ginasterinom Tres Danzas Argentinas.
Od 16 skladbi na albumu, prvih su osam autorske skladbe koje po svom stilskome ključu neće biti nepoznanica Shippovoj publici, dok se među ostalih osam nalaze What is This Thing Called Love?, Autumn Leaves, Prelude to a Kiss, odsvirani na način koji iskače iz njihovog tradicionalnog ruha. Shipp si pripisuje ulogu jazz-komentatora tradicije, koji će uredno i tradicionalno odsvirati temu, a zatim svojim arsenalom od nje izvesti sasvim nešto deseto, uopće u improvizaciji ignorirajući akorde, nerijetko ubacujući clustere. Ili, ako je riječ o baladi, istaknuti njenu patetičnost. Tradicionalne pjesme Frere Jacques, What A Friend We Have In Jesus i Greensleves, neokužene standardnim čitanjem, doživjele su još osebujniju interpretaciju, pa tako stakatozna verzija Frere Jacques zvuči kao da ju se izvodi na dva klavira odjednom.
U pokušaju producenta Blue Series edicije Petera Gordona, koncentriranom na forme od tri do pet minuta trajanja, da raspline dojam o Shippu kakvog poznaju slušatelji ostatka njegove diskografije, ostaje stari Shipp. I dalje je sklon svirati i lirično, i dekonstrukcijski i atonalno, s ovim albumom njegovi stariji slušatelji ne dobivaju odviše toga novoga, osim promotriti ga u koncentriranom formatu. Album prije slušanja dobro promućkati ili ga barem slušati na shuffle.
Matthew Shipp – klavir
By 
