By 
Kao flautistica koju drugi put Jazz Journalists Association bira za najglazbenicu svog instrumenta, u jakoj muškoj konkurenciji, Nicole Mitchell je svojim najnovijim CD-om Emerald Hills postavila sastav formalno bliskiji izrazu kreativna glazba nego li džezu. S trajnim prebivalištem u Chicagu pripadnica je najaktivnije generacije AACM-a, bastiona afroameričke eksperimentalne zajednice. Ima diplomu Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu, usavršavala se na uglednom Oberlinu u Ohiu, magistriravši na Čikaškoj glazbenoj akademiji.
Vođica je čak četiriju malih sastava (uz Indigo Trio, Frequency i Nicole Mitchell Quartet) te Black Earth Ensemble/Strings. Studij na Oberlinu nije slučajan odabir, jer osim što je riječ o najstarijem konzervatoriju u SAD-u, s 120-godišnjom tradicijom, prva je akademska institucija koja je upisivala žene i „obojene“, a Mitchellini su mješoviti sastavi pravi primjer te paradigme. Kako u biografiji AACM-a, A Power Stronger Than Itself, piše trombonist i skladatelj-improvizator George E. Lewis, 43-godišnja flautistica prisjeća se vrlo neprijateljskog ozračja u segregacijskim školama Kalifornije: „Školarci su mi pljuvali u lice. Svaki bih dan upadala u tuče. Bilo je to trajna borba na dnevnoj bazi, svaki put kad bih napustila kuću. Ako bih se zaustavila ispred susjedove kuće, rekli bi mi da se ne zadržavam predugo, jer im rušim cijenu vlasništva“.
Kao supredsjedavajuća (cochair) AACM-a, Nicole Mitchell imala je, prilikom preseljenja kluba Velvet Lounge, netom preminulog tenor-saksofonista Freda Andersona, 2006. godine, kao fundraiserica odlučujuću ulogu u projektu. Započevši suobnašati najvišu ulogu te institucije, istakla je „da AACM vidi kao krovnu organizaciju čitavog Crnačkog umetničkog pokreta (BAM-a), koja nam pomaže da se izliječimo kao ljudi“.
Kvartet Sonic Projections nastao je u suradnji Nicole Mitchell s čikaškim tenor-saksofonistom Davidom Boykinom, te brooklynskim kolegama pijanistom Craigom Tabornom i bubnjarom Chadom Taylorom. Odlukom da se svira bez kontrabasa improvizacija postaje otvorenom u svim smjerovima, što Emerald Hills izdvaja iz konformističke forme tema-solo-tema u kolektivne dekonstrukcije glavne teme. Solira se kao da se to i ne radi, uglavnom finim zapletom tekstura – ne svira se previše. U uvodnoj skladbi Visitations i modalnoj Affirmations uvodi elemente radio-drame ili „alterira glas“ poput Linde Sharrock, već kako (ju) puhne.
Dekonstrukcija je izvedena u skladbama Ritual and Rebellion i Chocolate Chips. U cjelini albuma nema kompozicije izraženijeg pulsa, izuzetak je tek Taylorov rad na rideu u naslovnoj numeri, smještenoj pri drugoj polovici albuma. Riječ je o komornijem, čak i intimnijem ugođaju, Third Streama prožetog izrazitom soul-crtom. Međuigra Taborn-Taylor nosi svoje, u konačnici biva više nalik na poliritmiju udaraljkaša i bubnjara.
Već otpočetka Chocolate Hips Taborn otvara prostor solističkoj dionici flaute, popraćenu Taylorovom kišom poliritmije. Saksofon Davida Boykina je usidren ponajviše unutar jedne lage, ali ne rasipa se previše oko lirizma, već samokontrolirano i autonomnom pozicijom igra imanentnu kolektivnu ulogu, ozbiljno evocirajući da se posluša i njegove druge sastave. Možda Octet u kojem surađuje upravo s Mitchellovom. Ukratko, možemo zaustiti, „ideje, ideje, ideje…“.
Nicole Mitchell – flauta, alt flauta, pikolo, glas
David Boykin – tenor saksofon
Craig Taborn – klavir
Chad Taylor – bubnjevi
By 
