NYC Winter Jazzfest: Živimo pod zemljom, borimo se u visinama (2)

Sljedeća dva dana, petnaesti i šesnaesti januar,  su prošli u znaku samog Vinter džez festivala i njegovog glavnog događanja, Muzičkog maratona u Grinvič Vilidžu. Jedanaest različitih sala, uglavnom u krugu Zapadnog Vilidža, na distanci od petneastak minuta pješke. Kratki koncerti od po četredesetak minuta, koji počinju u šest po podne, a završavaju se iza jedan poslije ponoći. Grupe su u svojim najjačim sastavima, a pošto su u publici i muzičari, što je inače običaj koji čini njujoršku scenu posebnom, svi daju najbolje od sebe. Zbog ovoga, kao i zbog velikog broja jako dobrih i aktuelnih bendova, mislim da je ovo možda najbolji džez festival na svijetu. Ili bar najaktuelniji.

Šesti dan. Novitet na festivalu je scena posvećena izdavačkoj kući ECM. U toj najvećoj sali sam počeo veče na solo koncertu gitariste Dejvida Torna. Torn, koristeći efekte na raznovrsne načine je izveo tematski smišljene improvizacije, slikajući zvučne slike kakve zna samo neko ko se zvukom gitare i efektetima raznovrsno bavi još od sedamdestih godina prošloga vijeka. Torn je radio i za Bouvija, na njegovom prošlom albumu, kao i na mnogo filmske muzike, tako da je velika vjerovatnoća da ste ga slušali, iako nikad niste čuli njegovo ime.

Ostao sam kratko i na sljedećem koncertu u sali – kvartet saksofoniste Marka Tarnera, u čijem sastavu je i trubač Avišaj Koen. Iako idol savremene generacije muzičara, ja još uvijek nisam uspio da zavolim Tarnerovo sviranje. Za moj pojam je u njegovoj muzici premalo mistike i neobjašnjenog. A pošto sam bubnjar, inovativne note i harmonije me manje fasciniraju. Kad se uz to doda i ogromna osvjetljena sala, auditorijum Nju Skul muzičke škole, odlučio sam se na brz zaukret u klub Le Poason Ruž, desetak ulica niže, gdje se odvijao koncert benda  Seks Mob. Već u prilazu je atmosfera drugačija i sala vibrira. Keni Volesen, legendarni bubnjar, koga možete čuti u raznim fri džez i mejnstrim formacijama i basista Toni Šer kuvaju gruv za altistu Brigana Krausa i slajd trubača Stivena Bernstajna. Muzika treperi u zraku, a bend slavi svoju dvadesetogodišnjicu postojanja.

Ispred Poason Ruža se dogovaram za sastanak sa Kristofom Panzaniem, saksofonistom nekoliko bendova s kojima sviram, a koji je upravo doletio iz Pariza. Sa svojim bendom De Tifs (The Theifs) nastupa na festivalu u okviru scene pod imenom Frenč Kvoter (francuski kvart). Nastavljamo zajedno veče u baru Zink, na trećoj ulici, gdje nastupa bend Josvani Terija, jedne od dobro čuvanih tajni velike jabuke. Taj bend sam već ranije slušao i njihova svirka ”izuva iz cipela”. Izvorna kubanska muzika prevedena u moderni ritmično melodijski stil, svirana s puno energije. Bubnjar Obed Kalver je impresivan. Yosvani pored saksofona često svira šekere (kubanska perkusija – osušena tikva u ulozi šejkera) i pjeva.

Na putu ka sljedećem dešavanju smo slučajno ušli u salu gdje je nastupao bend basiste Kristijana Mekbrajda. Čuli smo posljednju stvar seta, sving kakav se ne može svuda čuti! Bubnjar Našit Vejts u mejnstrim ulozi zvuči bolje nego bilo ko za koga ja znam. Zanimljivo mi je slušati iste muzičare u raznim ulogama. Našita sam slušao u raznim vrlo slobodnim varijantama, pa čak i u arapskoj džez varijanti dan poslije. Još jedna potvrda da je sve muzika, da je skrivanje iza stila osobina uplašenih.

Ranije pomenuti Dejv King je sljedeća meni zanimljiva tačka sa svojim bendom Traking Kompani (u prevodu: kamiondžijska firma). Pored Dejva na bubnjevima, Kris Spid i Brendon Vozniak su na tenoru, Erik Fracke na gitari, a Kris Morisi na basu (koji je vjerovatno doslovno trčao sa prethodne svirke sa Mark Džulianinim bendom). Avangarda sa pristupom mejnstrim džeza. Teme vuku iz bibopa, bez da kopiraju ičiji stil. Improvizacije također, s time što se često ode u avangardu, a mogu se čuti i solistička dua –  najzapaženije saksofoniste Kris Spida i lidera Kinga. U publici se mogu vidjeti i mnogi muzičari, kao što je bubnjar Džim Blek, koji je pažljivo slušao koncert.

Nakon Kingovog koncerta, u istoj maloj sali, tačno u ponoć, izlazi bend alt saksofoniste Oskara Noriege. U možda najboljem koncertu festivala, improvizacija i ispisane dionice se tope jedna u drugu. Fenomenalni Brendon Sibruk svira solo gitare koristeći radio priemnik. Trevor Dan je na basu i Dan Vajs na bubnjevima.

Već je iza 1 poslije ponoći. U skoro ispražnjenoj sali srećem Sane fan Hek, trubačicu iz Amsterdamske škole. Obučenu i našminkanu kao damu iz devetnaestog vjeka, u velikoj bundi i čizmama, jedva sam je prepoznao. Sretna je da me vidi i objašnjava mi kako se skriva u Njujorku, kako je ostavila trubu i sad samo programira zvukove na kompjuterskim softverima. Skupa lokacija za skrivanje ako mene pitate.

Sedmi dan. Ovaj dan počinje opet u ECM sali sa Mikael Formanek Kolosus ansamblom. Ovaj drugi dan festivala pada u subotu i posjećenost je znatno veća. Zbog gužvi u salama sam odlučio da dan nastavim sa manje poznatim grupama i istražim njujorške klubove u kojima ranije nisam bio. U ulici Bliker, u klubu Biter End, uz pivo sa drugom slušamo Frilens, soul bend, koji me je privukao zbog bubnjara Džastina Tajsona. U ovom gradu se gruva bez pardona, ovaj bend nije iznimak; bubnjar svira tačno i glasno, jedan od najglasnijih bubnjara koje sam ikad slušao, sa sve originalnim zvukom i estetikom. Vratili smo se na ECM scenu da poslušamo kvartet Krisa Potera, koji (uvijek) opravdava svoje ime i dugogodišnju karijeru. S njim su David Vireles (kojeg sam slušao prvi dan kratko), basista Džo Martin i bubnjar Markus Gilmor, koji je imao rekordni broj nastupa na toj najvećoj sceni festivala. Kris Poterova svirka mi je oduvijek prijala, čini se iskrenom –  intelekt uklopljen sa energijom i gruvom.

Sledeći na listi je klub Sabkalčr, također u ulici Bliker. Tamo nailazim na bend sastavljen od cura, vođen bubnjaricom Alison Miler. Kao što sam ranije rekao, u ovom gradu se gruva bez pardona, pa tako čine i cure, kojima je ovo prvi nastup novog projekta. Podižu publiku i daju sve od sebe. Za kraj maratonske večeri u istom klubu čekam nastup trija mladog gitariste Džuliana Laža. S njim su bubnjar Keni Volesen i basista Skot Koli. Poslije kratkog saundčeka trio počinje svirku. Bluz pomješan sa senzibilitetom modernog džeza. Od prvih nota do kraja koncerta intenzitet je visok, a Džulian leti po gitarskom vratu. Često mi se čini da drhti, u isčekivanju šta sljedeće da odsvira. Polako izlazimo iz transa i hodamo prema metrou. Dan je bio dug, ja bih mogao još, ali me društvo ubjeđuje da je dosta.

Osmi dan. Sedamnaesti januar je i dan zatvaranja festivala. Ja sam izabrao da ne idem na festivalski koncert, već umjesto toga na koncert basiste Stefana Krampa u malom klubu u ulici Kornelia, Kornelia Strit Kafe. Kramp, poznat kao član trija pianiste Vidžeja Ajera, je sastavio odličnu ekipu od veterana improvizatora – saksofoniste Eleria Eskelina, mladog trubača Adama O’Farila i bubnjara Tišona Sorija. Bend se pripremao za snimanje novog albuma, a odsvirali su solidan set.

Deveti dan. Došlo je vrijeme za povratak u Pariz. Poslijednje veče sam proveo u klubu Smols, upravo na večeri francuskog džeza. Kvartet Emil Parizjena svira melodični moderni džez, koketirajući sa avangardom. Slijedeći je legenda evropskog džeza Erik Lenjini s kojim nastupa i moj prijatelj i član Blejzin Kvarteta, Kristof Panzani. Lenjini s lakoćom svira u ritmovima svojih kompozicija inspirisanih brazilskom muzikom, a Panzani kao i uvijek svira lirična, nadahnuta sola. Nisam ostao do kraja već sam prošetao skroz do istočne strane,  do omiljenog kluba, Nublu, gdje Džejson Lindner nastupa u duetu sa elektronskim muzičarem Dejvidom Mejsonom. Nalazim ga za barom i tom prilikom se upoznajem i sa slikarom Petrom Podzemaljcem, autorom grafita i instalacija u klubu. Set koji slijedi je uzbudljiv: bitovi, zvukovi, oscilatori, ritam mašine, gitarski efekti, sve to kombinovano u improvizaciju elektro-minimalističkog stila.

Po prvi put mislim da shvatam taj grad, mitske reputacije u džez miljeu i nesumnjivo bitan za muziku u dvadesetom vijeku. Njujork posjeduje gravitacionu privlačnost koju samo oni koju su je okusili mogu da shvate. Kao neki opijat, dinamika grada privlači da se prepustite energetskom vrtlogu, koji kroz proces kulturne destilacije stvara vrhunsku muzičku umjetnost. Nažalost, ovaj proizvod, živa muzička kreacija, je globalno sve manje cijenjena. Valjda jer se ne može pakovati u boce i prodavati u fri-šopu. Potrebno je otići, potrošiti vrijeme i predati sebe dešavanju. Ali kako kaže Grunf iz ranije pomenutog stripa: “Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti, ne vrijedi”.