R.I.P. Gil Scott-Heron

Javnosti je bio prvenstveno poznat kao pjevač malog sastava s kojim je snimio 13 albuma, s instrumentalnim pobočnikom Brianom Jacksonom na klaviru i flauti. Na albumima “Pieces of a Man” i “Winter in America”, koji su odavna nadišli kultni status ekskluzivnih okvira afroameričke zajednice, otvorio je sve čime se bavio dok je snimao kontinuirano (1970-1982), uključujući i posljednji “I’m New Here”. Taj je nastao iz desetljeća potucanja po zatvorima, zbog niza prekršaja povezanih s ovisnošću o cracku, baš poput nekog be-bopera iz davnih pedesetih godina.

Pedesetih je godina Heron bio tek klinac, rođen je 1. travnja 1949, u Čikagu, te odrastao u razdoblju generacije oslobođene iluzija. Netko je rekao da se Hitler i nije ubio u Berlinu, već da je samo uskrsnuo u SAD-u, SSSR-u, Etiopiji… Američka je generacija bila taman izišla iz svjetskoga rata, SFRJ je zahvatio Maršalov plan, roditelji od Vardara do Triglava dobivali su plaće u “točkicama”. Ili, kako je to objasnio povjesničar William O’Neill, “Propast politike kao ozbiljnog pothvata popratila je privatizacija svakodnevnog života”.

Heronov se osobni kozmos formirao iz galaksije televizijskih meteora, ognjem i mačem: uoči punoljetnosti doživio je krizu oko Sputnika i Kennedyjev atentat, Vijetnamski rat kao metaforu jednog kompleksnog identiteta, i samoformirao se kroz protest, pjesmom i glazbom, kao i eksperimentima na polju psihodelije. Podigla ga je samohrana baka, s kojom je naučio čitati, pisati, slušati i pričati priče, te svirati klavir. Majka je podučavala engleski u Puerto Ricu, da bi baku i pokopao u 12-oj godini.

Stekavši reputaciju britkog polemičara s profesorima već u srednjoj školi, šul-kolege ističu autoritet kojim je cijeli razred držao u šaci, kao i majku koja je ulijevala strahopoštovanje. Upisavši isti koledž kao i pjesnik Langston Hughes, kozmopolit uz kojeg se često kači epitet crnog Whitmana, Gil Scott piše protestni roman ‘Nigger Factory’ (1972.) u kom je kritiku antikolonijalizma protkao starozavjetnom metaforom izlaska, proklamiravši afrocentričku misao Trećeg svijeta kao zamjenu za zapadnjački obrazovni kanon.

Pokret Crnačkih umjetnosti (B.A.M), hvale vrijedna tekovina buđenja svjesnosti, označen je nastojanjima grupe The Last Poets. Svojom roots predajom u paketu s angažmanom su od glazbe stvarali zvučni zid, i itekako se nadopunjavali s Felom Kutijem u Nigeriji, Jamajčanima, kao i Nueva Cancion u Latinskoj Americi, prosvjećujući pločama i koncertima generacije neškolovanih, odupirući se amortizaciji njihova poniženja u svjetlu (ili mraku?) nove kolonizacije koja se pripremala neoliberalnu doktrinu uspostaviti i u samoj “Zemlji slobodnih”. Međutim, radikalna afroamerička politička struja svojim je velikim X-om natkrilila čak i kulturnu dinamiku su-baštinika tradicije Staroga zavjeta, onu Židova, koju je (unitaristički!) poticao Martin Luther King Jr.

Čitave općine gradova veličine Splita (St. Louis) i Zagreba (Detroit) pretvorene su u ovisničke pustare na kojima su se lokalni moćnici praktički natjecali u diskriminaciji socijale; brazilski su potomci kolonizatora bili suptilniji, pa su to prozvali lijepom rječju “favella”… Estetiku backstreeta dokumentirali su blaxplotation redatelji, utabavši teren pojavi umjetničkih formata poput Jima Jarmuscha, dok je u eteru radija koji podnosi subverzivno sve dok je radiofonično, Heron bio jazzy soul slavuj, baš kao i Curtis Mayfield. “Bilo je potpuno irelevantno je li to najbolji ili najgori od svih mogućih svjetova”, istaknuo je prof. Keith Neilson, povjesničar, “bio je to onaj u kojemu se moralo živjeti”.

Mjesto u antologiji popularne kulture osigurao si je taj “harlemski smiješak”, kako ga je posthumno prozvala kolegica Jessica Care Moore, počesto s varijacijom jednih te istih tema; naposljetku, bio je pjesnik s misijom. Solipsizam se ističe već kao leitmotiv čitavog stvaralaštva, uprezanjem nasljeđa čitave civilizacije, zahvaljujući možda Hughesovoj poetici, s kojim je definitivno dijelio i ekološku svijest kao metaforu humanosti i panpsihizma.

Činjenicu da ga se stalno trpalo u korijenje hip-hopa Heron je uglavnom smatrao velikim nesporazumom i uglavnom se od žanra distancirao. Ta, odgojila ga je samohrana baka, koja mu je usadila “African sense” što i ističe u “Coming from a Broken Home”, glasa potrganog opijatima koji mu oplakuju prezime. Na albumu “Spirits” iz 1994. godine, kojim je prekinuo dugu šutnju, objavio je i pjesmu “Message to the Messengers”, eklatantno polemiziravši s raperima, porukom da “riječi od četiri slova, odnosno od četiri sloga neće od vas učiniti pjesnike”; te dodao, “samo će osvijestiti koliko ste plitki i svima to dati do znanja”.

Odakle mu dolaze stilski i stvarnosnopoetički korijeni natuknuo je u pjesmi “Me and the Devil” u kojoj se po istoj liniji distancira čak i od Roberta Johnsona, prvog dokumentiranog bluesera, koji je bio samoosvjedočeni obiteljski nasilnik. Sam je spot pjesme, dostupan preko Mreže, izrazito nabijen značenjima i vizualnim rješenjima koja prizivaju estetiku formiranu kroz romane Ishmaela Reeda, tzv. “New HooDooa”, a i snimljen je na znamenito-sablasnim bankinama bruklinškog mosta s naturšcicima pod voodoo-maskama u noćnoj vožnji skateboardima.

Iako džez-veteran, kontrabasist Ron Carter nije pohvalio Herona kao pjevača, u njemu je primijetio kvalitete velike ličnosti. Pjesma “Lady Day and John Coltrane”, posvećena Billie Holiday, i dan-danas živi, u izvedbi gitarista, bendžoista, improvizatora i protestnog pjesnika Eugenea Chadbournea s reaktiviranim Brianom Jacksonom. Pa, će tako i glazbenik Michael Franti, iz projekta Disposable Heroes of HipHoprisy (u odlomku iz knjige “Rap Attack” Davida Toopa) primijetiti kako je hip-hop podjednako bio produžetkom crnog pjesništva i Heronovih rima, kao i refleksija svakodnevice. U svojoj je pjesmi, “Television, The Drug of Our Nation” (1992), koja se pojavljuje u dvije verzije (jednoj proročanskoj i drugoj, anti-opijatskoj) podijelio svoja razmišljanja o Heronovom klasiku, ali i uputio na televiziju kao industriju amnezije. “Da je revolucija i postojala, prvo mjesto na kom bi bila prikazana bila bi televizija, a zacijelo bi postigla najveću gledanost”, poručio je Franti.

Kako je posljednji album “I’m New Here” prije svega nastao iz monologa koje je producent obradio u studiju, te pridodao podloge na šmirglasti vokal, dok je nedavno nastao i remiks-album, aluzivnost u smjeru romantično-morbidnog stvaralaštva Scotta Walkera (album “The Drift”, 2006.), koje podjednako počiva na Blakeu i K. Dicku možda će ostati samo jedan usamljen dojam. U kontekstualizaciji s recentnim radovima Mosa Defa, stvari bi mogle postati jasnije; no, ne bi doduše bila neistina, konstatirati da je “ugoda u neugodnosti” koju je Adorno prepoznao u Kafkinoj prozi definitivno bila popudbina pokojnika, nedavne mušterije Harona, splavara podzemnog svijeta.

Jer, nije Heron, niti su The Last Poets, imali monopol na skepsu spram civilizacije, baš kao ni Maestro iz Marinkovićeva “Kiklopa” koji je “pustio mlaz u vječnost”, popišavši se po tramvajskoj žici, niti S. Burroughs u “Nježnom stroju”, ali su možda znali da su gnjev i ogorčenost (kao relikti autodestrukcije?) poticajni za umjetnost. Da ne odemo baš predaleko, spomenimo za kraj i to da Baudelaire možda nije slušao blues sa Mississippija, ali je smatrao kako je najveća moć demona u tome upravo, da uvjeri svijet da zlo ne postoji.

.