Satoko Fujii/Natsuki Tamura: 3 u 1

Satoko Fujii: Gen Himmel (Libra)

55-godišnja japanska avangardna pijanistica, nastanjena u Berlinu, obrazovala se kroz niz američkih umjetničkih institucija, od studija na Berkleeju (1985-87), nakon čega se vraća u Japan i traži svoj zvuk koji će zatim usavršavati u SAD, prvo u studiju klavira kod Paula Bleya, zatim kompozicije s Georgeom Russelom na New English Conservatoryju, koje privodi kraju 1996. godine. U proteklih je dvadesetak godina autor nekolicine uspjelih projekata s manjim sastavima.

Stalni suradnik i životni partner Natsuki Tamura, trubač, suputnik joj je u kvartetu Ma Do, dok je pet albuma s bubnjarom Yoshidom Tatsuyom, kritika okrstila „agresijom na granici primitivizma“. No, bilo kako bilo, projekti u kojima sudjeluje mahom nose njezino ime, kao i četiri albuma s big bandovima, jedan od kojih je i njezin njujorški orkestar, „Zakopane“ iz 2006. godine. Prošla je godina značila i novi početak za njen New Trio, a do kraja godine, za korejskog izdavača Libra isposlovala je još par naslova.

Solistički album „Gen Himmel“ predstavlja je kroz introspektivniju fazu u 12 novih kompozicija, što ne treba čuditi, jer dimenzija oko koje se i vrti pijanizam Satoko Fujii primarno je – dubina. Ovo će biti njezin album ECM-ovskog štiha, recimo to tako, nalik plivanju koje počinje naslovnom (i uvodnom) kompozicijom, zaronivši pod pokrov klavira. Album je to i mišljenja, čak i plovidbe, a Satoko Fujii pokazala je onu zavidnu razinu prenošenja struje svijesti na klavijaturu, vješto zaobišavši područja u kojima bi mogla zahvatiti poneki žanr.

U krpicama koje možemo povezati s drugim autorima, ističu se Tristano (na „Take Right“ i „Summer Solstice“) ili Jarrett (na „Ittari Ktari“). Iako njezina dinamika i tehnika nije u pitanju, nema groovea, niti one svojstvene prštave energije, sama joj dramatika na ovom albumu uopće nije bila interesantna. Album se, tako, podosta razlikuje od dosadašnjih radova i vjerojatno je smjernica za daljnje traganje, ali možda i ne baš sasvim uspio korak na tom putu.

Spisak numera: Gen Himmel; In the Dusk; Hesitation; Take Right; Ram; A.S.; Dawn Broun; Summer Solistice; I Know You Don’t Know; Ittari Kitari; Saka; Der Traum.

Muzičarka: Satoko Fujii – klavir.

Natsuki Tamura: Dragon Nat (Libra)

Kad treba pojasniti u kakav se točno izraz uklapa njegov potpis, ispada da je Natsuki Tamura jedan od zahtjevnijih, budući da je vičan razgranatim, a mesnatim, čak zidarskim improvizacijama, bilo kroz post-bop ili jazz-rock, no dok se kreće pitkijim melodijama, priziva neko imaginarno folklorno nasljeđe. Nije tajna da je s Gato Libre načeo teren kolege Davea Douglasa i njegovog hvaljenog „Charms of The Night Sky“. No, taj komorni kvartet ne tangira tango, već ima malo ‘eurofoniju’ popudbinu, a pored basista i violinista, tu je i neizbježna Satoko Fujii – na akordeonu!

U osam kompozicija solo-diska „Dragon Nat“ istražuje teksture u srednjoj lagi, uglavnom, tek na najduljoj „Dialogue“, poseže za objektifikacijom glazbala, tretirajući otvor trublje kao perkusiju čivkajući kroz pisak odvojen od tijela. Douglasova farba, nokturnalna, koja priziva latin-zvuk, preteže kompozicijama, osim u naslovnoj, kroz koju se instrument koristi kao produžetak glasa. Tako u „Wunderbar“ polazi terenom Zlatka Kaučića, tu je čak i Beñat Achiary, stazicama imaginarnog folklora, spušta trubu, pali idiosinkroni vokal i igra se zvončićima.

Iako njegova poslovična kompaktnost tjera na pomisao kako dolazi iz potoka hubbardovskih slina, za iznenaditi se je zapravo ovim alter egom, eterične trube i ‘legalnih’ progresija. Kao stanovnik Berlina, potpisuje dnevničko-filmsku temu „In Berlin, in September“, kroz koju se mogao čuti i element udomaćenja, ta riječ je o pravom Drang nach Sudenu na djelu.

Spisak numera: Shiro; Dragon Nat; Forever; Dialogue;In Berlin, In September; Wunderbar; World; Matsuri.

Muzičar: Natsuki Tamura – truba, udaraljke.

Kaze: Tornado (Circum/Libra)

Nešto sasvim drukčije ispekli su Fujiii i Namura, uz (drugog!) trubača Christiana Pruvosta i bubnjara Petera Orinsa za ovu priliku, a riječ je o kolektivnoj improvizaciji iz zidova zvuka. Na svom drugom albumu kreću se schönbergovskim krajnostima, kroz zvučne kolaže netipičnih rasporeda i često koketirajući s dosjetkama sa scene nove berlinske tišine, iako su daleko žovijalniji, i znali bi podsjetiti na projekte kontrabasista Joela Gripa. Crescendo zvuk ostvaren od malog sastava rijetko je čuvena vrijednost na sceni – nije ni čudo da kontrabasa nema, jer pitanje je bi li se takav čuo?

Fujiijeva je jednom prilikom izjavila da „joj je krajnji cilj stvarati glazbu kakvu nitko dosad nije ni čuo“, a s ovim je uratkom ovaj kvartet na pravom putu i čini se da se pri tom dobro zabavljaju. Već iz razloga što i zvuče iznimno proživljeno i dorečeno, čak i kad se trvu da ostanu ozbiljni… Tandem japanskih glazbenika i otprije je težio destruktivnosti u okviru svog ne-žanrovskog izraza, ali je fascinantno što su to ostvarili na polistilistički način bliži andriessenovskoj postmoderni, preuzimanjem izražajnih tropa orkestra u korist nečeg što je ipak džez-kvartet s klavirom, makar u osnovi bio njegov ironični hibrid. Ah, ta japanska – kopirantska! – posla.

Spisak numera: Wao; Mecanique; Tornado; Imokidesu; Triangle.

Muzičari: Christian Pruvost – truba; Natsuki Tamura – truba; Satoko Fujii – klavir; Peter Orins – bubnjevi.