The Dead Kenny G’s – Operation Long Leash (Royal Potato Family)

Grupa The Dead Kenny G’s iz Seattlea, nastala je krajem 2005. iz Critters Buggin (u kojoj je četvrti član bio Matt Chamberlain, bubnjar dueta ‘Floratone’ s Billom Frisellom): na saksofonu i klavijaturama je Skerik (Eric Walton), na bas-gitari i bariton-saksofonu je Brad Houser, a Mike Dillon na bubnjevima, tabli i vibrafonu.

Vrckavost i punkoidnost kakvu serviraju Funkadelic i Eugene Chadbourne, garniranu iskustvom suradnji uz Lesa Claypoola, Maceja Parkera ili Medeski, Martin & Wood, te Rogera Watersa, predstavlja bend kao jednu od autentičnih atrakcija američkog undergrounda – pogotovo scene Seattlea čiji su najpoznatiji improvizatori, osim jedne Amy Denio, odselili u Brooklyn.

Uz to, surađivali su s grupom Master Musicians of Jajouka iz Alžira, na 11. rujna 2001. godine baš u vrijeme panameričke histerije, tako da poznaju roots iznutra i izvana. Naslage stilske ironije u njihovoj glazbi, varijacije od metala do popa i šaljiva imena pjesama (“Melvin Jones”, “Luxury Problems”, “Jazz Millionaire”) njihov zvuk komotno adresira pred publiku Melvinsa ili Fantomasa, a da su malo dulje na sceni, lako moguće da bi bili u klasičnom katalogu SST-ja.

Na svom drugom albumu Operation Long Leash koji traje tek 35 i nešto minuta nisu odsvirali nijedan shuffle, eklektičari su u pravom smislu riječi, a usprkos “Black Death” s Dillonovim vokalima, albumom dominiraju instrumentali.

Na uvodnoj “Devil’s Playground” koketiraju s minimalizmom i soulom, iako sama pjesma baš i nije zahvalna za start albuma koji se sprda s Kenny G-jem, no ovaj bend ne ide na ruku nikome. Isto je tako, zaključna “Jazz Millionaire”, kao contradictio in adjecto, vinjeta koju bismo prije pronašli kod Lounge Lizards.

Skerikove saksofonske fraze akcentirane Dillonovim vibrafonom, i ina aranžmanska rješenja na album uvode mnoštvo overdubova, te predstavljaju bend zapravo u drukčijoj slici nego li je ona izvediva uživo. Svejedno, kada bend koji levitira između opskurnosti i magije, nasljeđujući i prilagodivši si najrazličitije glazbene lektire, zauzvrat ispljune amalgam s autorskim pečatom, danas je prije iznimka nego li pravilo.

Kako ovo nije tip benda koji improvizira kroz changese, već je ponajbliži rijetkim preživjelim formacijama opozicijskog rocka – ima taj 80’s prizvuk – ovo o autorskom pečatu ima i svoju težinu.

Skerik – saksofon, klavijature

Brad Houser – bas gitara, bariton saksofon

Mike Dillon – bubnjevi, tabla, vibrafon