Ovaj umjetnik i aktivist, a i akcionist, napustio je Akademiju za jazz u Linzu na drugoj godini, nakon što su njegovi tamošnji profesori zaključili da je već dovoljno zreo da svira s velikanima. “Razmaženo sam dijete, nisam se u Austriji osjećao najbolje, ali dobro, to nije bilo presudno… Kad me Doug Hammond, pozvao u trio s kojim je prije uvijek svirao moj profesor Adelhart Roidinger – u očima mog učitelja je to izgledalo tako da su mene uzeli u bend umjesto njega – na turneju sa Sonnyjem Simmonsom. Odnosi su postali nemogući, Roidinger bi došao na koncert u Beču i sakrio se iza vrata, slušajući koncert izvana. Kad sam nakon koncerta izišao iz sale, nije me ni pozdravio”, prisjeća se Grom. “A Hammond je zajeban tip… Prekinuo bi svirati i derao bi se na mene dok bismo Sonny i ja još svirali. Roidinger nije to znao iskomunicirati, tako da nikad poslije nismo razgovarali. A uvijek sam imao dojam da me je volio i da se ponosio sa mnom, iako bi prema drugima bio strog.”, reče slegnuvši ramenima.
Nakon Hammonda, surađuje i sa Zlatkom Kaučičem. U triju odlaze na turneju s gitaristom Igorom Bezgetom. Kaučič je nedavno izjavio da bi Grom radi svog svestranog angažmana, o kojemu pišemo nešto niže, zaslužio zapravo osvojiti Prešernovu nagradu. “Da ti pravo kažem, za Sonnyja i ne znam točno, ali Kavčič i Hammond, a Zlatko pogotovo, su sve postigli sami. Oni su tough guys, jer nisu imali podršku familije. Zlatko je sa 16 godina otišao u Italiju, jer je imao problema s ocem i nije se vratio 10 godina. Oni imaju svoje razloge za to. Kad gledam unatrag, to je bilo dobro za mene, ali je bilo teško… Recimo, u Minhenu smo svirali pred njihovim fanovima iz 60-ih, i oni bi završili stvar i ostavili me na stageu da sam nešto odsviram dok oni piju pivo”, govori o svom sazrijevanju.
U razdoblju poslije Hammonda i Kaučiča, svirao je i s grupom GAP iz Zagreba, koji su ipak Gromovi vršnjaci. Pamti. “Bili su jako samostalni. Ja, kad sam malo ušao u to, oni su i dalje išli po svojem, a i ja sam mogao naći svoje mjesto u tome. Mislio sam da moje mjesto ima svoj potencijal u tome. Nismo uopće probali, samo smo nastupali. Postojala je želja s njihove strane da probamo i dalje”. Na lokalnoj sceni, ljubljanskoj i slovenskoj, postojano svira s Taoom Vrhovec-Sambolcem, akademskim glazbenikom s kojim potpisuje dva izdanja grupe Tilt. “Njega znam od četvrtog osnovne, tako da smo i otprije svirali, u srednjoj školi. Diplomirao je u Trondheimu klarinet, pa završio kompoziciju u Haagu i onda Sonology and Technology u Den Haagu. U prvom srednje smo imali prvi koncert improvizirane muzike kod kuće kod jednog kolege gitarista koji mi je tad bio nadahnuće. Tao je već bio muzičar kad sam ja počeo, i sve do danas imamo kontakt. Jako se dobro razumijemo i on mi je strašno bitan”, reče Tomaž.
Prvi CD Tilta, „Dvojnik“ objavljen je 1999. sa srednjoškolskim kolegom Primožom Čučnikom, pjesnikom i prevoditeljem, a nosi pregršt ideja, baš je onako mladenački i dosta pristupačan. Baš kao i Tiltov CD iz 2006, snimljen na nastupima u Alicanteu i Ljubljani, pokriva sav tonski raspon elektroakustične improvizacije, i nježan je i abrazivan, iako prvim dominiraju songovi, tek s natruhama onog što će uslijediti kasnije. Sam je Grom skeptičan prema tome. “Uoči ‘Dvojnika’, imali smo bend Muskafiber s Dragom Ivanušom na harmonici, Taom i Čučnikom. Prolazili su još neki članovi kroz bend, imali smo par koncerata i uslijedio je ‘Dvojnik’, što su zapravo snimci iz dnevne sobe, nastali u jedno popodne. Snimali smo se u šumi, na cesti intervjuirali ljude i svirali im, a i pitali ih kako im to zvuči. Grozno smo to snimili, s jako lošim mikrofonima, ali to je bilo to”, govori kroz smijeh.
Odlično!
Tomaz nije jos dostigao svoj kreativni vrh.
Hvala za extended intervju Vid.
“Na dobrom smo putu do suradnje establišmenta sa supkulturom”
Jel’ to dobro ili loše?