Na dobrom smo putu do suradnje establišmenta sa supkulturom

Početak Sploha leži u porinuću koncertne serije Con Fine Aperto i plesne produkcije Valentine Čabro. Dio nastupajućih sami su plaćali, a ostale molili da sviraju džabe iz entuzijazma, u organizaciji Luke Zagoričnika (L’innomable), Čučnika i Groma. Ime znači i ‘s otvorenim krajem’, i ‘otvorena granica’, a traje i dalje, a započeo je u strukturi dvaju koncerata, te trećeg, literarnog dijela, dok je književni dio zamijenjen koncertantnim. “Tako se publika dosta pomiješa; možemo početi s Bachom, nakon čega ide elektronika, free jazz ili redukcionistička improvizacija… Jedan je razlog miješanje publike, da netko dođe radi stare glazbe, a ode doma s malo elektronike u ušima. Drugi je razlog miješanje svjetova establišmenta, institucionalnog, s undergroundom. I to super funkcionira, mislim da je to i nužnost za budućnost. Ja mislim, da institucionalni kompozitori komponiraju isključivo ljudima iz tog zatvorenog kruga, a njihova muzika sluša se ili na Radiju, skroz malo, ili u nekim prostorijama kao što su Filharmonija, ili u Društvu slovenskih skladatelja, te na nekom festivalu. Oni su u svom fahu. Dok s druge strane, imaš supkulturni svijet koji nije ništa bolji…

Aspekt akustike i glazbene tehnologije je vrlo loše razvijen, na akademskom nivou, pogotovo u Sloveniji. ‘Supkultura’, ako to uopćimo, dovoljno zna da bi mogla poučiti ove s Akademije, no isto tako funkcionira i obratno, da bi ovi s Akademije o samoj materiji mogli podosta dati ‘supkulturnoj’ sceni. U tome vidim veliki potencijal. A druga je stvar u tome da što se tiče prostora, Con Fine će pozvati filharmoničara da svira na Metelkovoj, dočim ćemo ‘Metelkovca’ pozvati na mjesto gdje vježbaju filharmoničari i Big Band, i da to još onda ode u eter. Prema iskustvima u zadnjih par godina, to je dosta pozitivno prihvaćeno.

U srijedu, 15. februara imali smo slovensku praizvedbu Cagea na prepariranom klaviru. Šta da ti kažem ako u studiju nacionalnog Radija nisu pravili nikakve probleme oko klavira… A dan ranije imamo Con Fine u Menzi, na kojoj gostujem u Karlovčec Drašler Triju, sa Sabirom Mateenom”, taktički će Grom. “Ono što je najbitnije, institucionalni establišment mora naučiti značaj kontinuiteta u muziciranju, te to da pare nisu najbitnije. Oni su naviknuti da mogu dobiti ne znam kakve pare. Ja im moram objašnjavati kako stvari funkcioniraju, da ne može solist tražiti triput više od cijelog benda. Dočim onda sami bendovi trebaju naučit više cijeniti svoj rad, tako da postoji puno nivoa na kojima jedni od drugih mogu nešto naučiti”, reče didaktički Grom.

Vratimo li se suradnji sa Seijiroom, slojevitim glazbenikom koji je i filozof i poliglot koji osim što je svladao Tao ritma, bio je jedan od ključnih uobličitelja eksperimentalne rock-scene u Japanu, suosnivač Absolut Null Punkta KK Nulla. “Seijiro ti pruža ogroman prostor, što nije baš najlakše za izvesti; moraš nešto i dati. Recimo, pri nastupu na Ring Ringu našao sam se u situaciji da nisam znao popuniti taj prostor, nisam znao pružiti input, falilo mi je da on to odradi, no kod njega se ne možeš šlepati. On zna kako će te spasiti i sposoban je napraviti takve stvari. No, nema šanse da te pokriva i iskren je u tome da općenito istražuje situacije koje su nesigurne. Njegov je život obilježen uvaljivanjem u nesigurne situacije… Vinko Globokar (kojime je Seijiro nadahnut – op. V.J.) je tvrdio, da do improvizacije dolazi samo jednom, s osobom koju ne znaš, samo na pozornici i to samo jednom prilikom… Čini mi se kako je Seijiro više godina posvetio improv-sceni, i da biva iskren u situacijama za improvizaciju i da ga to fura”, zaključuje o kolegi. “Što je za diviti se!”

Na razdoblje provedeno u teatru, gdje je proveo petnaestak godina, gleda s dozom skepse. Teatar kao veliki sustav, od pozornice do kontakta s glumcima, s cjelokupnom mašinerijom iz nje, nadahnuo ga je pruživši mu mogućnost da se nauči timskom radu. “Uđeš li u to previše, ako povjeruješ da muzika cijelo vrijeme mora imati svrhu, u tekstu, prostorima teatra i samim dramama, to može biti užasno samo po sebi, što te onda počne gutati… Najviše sam naučio u teatru i upoznao, zapravo, svoju muziku. Čak više nego li na koncertima, a i razvio sam neki način rada. Naučio sam se preispitati samu muziku kroz teatar, razloge za uopće svirati svoj instrument, upoznati još k tome studijske tehnologije. Sve to, zahvaljujući teatru. I tu sam upoznao neke važne redatelje kao Jablanovca, Sebastijana Horvata ili Tomija Janežića. Na to sam gledao kao egoist, kako ću isfurati neku svoju stvar. Sad sam još uvijek taj egoist, ali uz to da isfuram svoju stvar mi nije svejedno zanima li to nekoga ili ne, jer bih volio pružiti priliku i nekome drugom, da uđe u to“, zaključuje Grom.