VIP Zagreb Jazz Festival 2010

Mesto: ZKM, Zagreb / Datum: 10-14.11.2010. / Foto: Zoran Stajčić – Zagreb Jazz Festival

Događaj od društvenog značaja prvog reda, kojeg posjećuju profesionalni glazbenici, studenti, performeri, korporacijski menadžeri, književnici i urbani plemenitaši i audiofili, jedan totalni panoptikum, to je Zagreb Jazz Festival. Ideja je to o suživotu različitosti kulturnog menadžera Dražena Kokanovića, pravnika koji slovi i po svojoj velikoj kolekciji džeza na vinilu.

Medijsko pokroviteljstvo Jutarnjeg lista, Playboya, IN Zg-a i Radija 101, VIP kao generalni sponzor… Ghetaldus i Hoteli Astoria pomogli su percepciji struktura da se kao jedan od kapitalnih projekata veže uz Grad Zagreb i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, kao i da karte budu oko 100 kuna jeftinije nego li prošle godine. Ali i da se N.O. Jazz Festival, nakon desetogodišnje tradicije potopi kao posve irelevantna manifestacija; koja je ne zaboravimo, sponzore itekako mogla uvjeriti da nova glazba ili avangarda, nazovimo to kako hoćete, već pripada povijesnom korpusu i živi kao jedna stalna izvođačka praksa. A i da slavu borbe jazza ili improvizirane glazbe ne pronose samo kvarteti i kvinteti s klavirom ili gitarom.

Oficijelno koncertno događanje se iz kazališta, nakon svirki u kojima ima za svakog ponešto, prelijeva na sesiju u klub (Lemon Cafe, odnosno Kino Grič) da ne bi prestajalo do sitnih jutarnjih sati. To je formula, ruku na srce, po kojoj funkcionira festival koji više voli noćnike od moćnika, makar bi se dalo i o tome, a jednom pidžama-gradu daje određenu notu anarhoidnosti, iskoristivši dašak i drugih tekućih kulturnih manifestacija.

Konceptualna tradicija

To je naposljetku pokazala i publika, namamljena promo-materijalima koji poručuju da „Jazz elita opet osvaja Zagreb“. U svake večeri dupkom ispunjenoj dvorani ZeKaeM-a auditorij se bio rasporedio u amfiteatarski panoptikon oko glazbenika, publika im je čuvala leđa. Festival je otvorio „Saxophone Summit“, sekstet Davea Liebmana (tenor-, sopran-, frulica) o čijem smo nastanku pisali još ovdje. Najavili su držati se stavki iz „Suite Meditacijâ“, posljednjeg izdanja u diskografiji originalnog kvarteta Johanna Willhelmsona Coltranea, čiji je djed, ne zaboravimo, bio pastor Afričke Metodističke episkopalne sionske crkve Sv. Stjepana.

Ravi Coltrane, 45-godišnji sin, jezdio je tenorom, a Lovano na tenoru, flauti i sopranu. Stavke The Father, the Son and the Holy Ghost, Compassion, Love, Consequences i Serenity su rasporedili u dva sata prilično zahtjevne svirke. Klavirist Phil Markowitz u prvom je stavku rasporedio harmonijski niz poput McCoya Tynera, no uglavnom se držao dalje od klavijature ostavljajući polifoniji puhača njihovo sazvučje. I kontrabasist Cecil McBee i bubnjar Billy Hart svoj su obol pružili s oprezom da ne preslikaju korpulentnu težinu i naboj, svojstvene za druk Garrisona i Jonesa, a pogotovo kasnijih sidemena. Perso-tonalityji saksofonista Colemana Hawkinsa i Dextera Gordona, pa onda Sonnyja Rollinsa, kojima su kritičari godinama mapirali Coltranea, naprosto su referenca ostavštine zvuka koja se itekako osjeti u timbrima sve trojice nastupavših puhača.

Poučeni prošlogodišnjim gostovanjem „Coltrane Configurations“ projekta Jamaaladeena Tacume na N.O. Jazzu, opet se naglašava skromnost kojom su glazbenici pazili na svaku svoju gestu prilikom izvedbe, a bilo je tu i stanovitih mentorskih grimasa, o fokusu scenskog pokreta da se i ne govori. Koncept je izveden bez citata, jer Coltraneova glazba danas je opće mjesto popularne kulture kao medij za duhovno iskustvo kroz čin samog slušanja. Liebmanovi brutalni “slapovi” s bolnim plahtama sporog bubnjareva veza na Compassion, uz ostale trenutke vrijedne divljenja, govore sami za sebe. Jezivo dobro.

Stream & hard-bop cream

Koncertu trija električnog gitarista Pata Martina sljedećeg dana, prethodio je program u vidu radionice, na kojoj je Martino izlagao svoje umijeće i obrazlagao zašto li pretvara svoje linije u strogo molske. Njegov je koncert prenošen video-streamom, sa trijom tog žovijalnog virtuoza hard-bopa koji je 1980. uslijed posljedica aneurizme morao ispočetka naučiti svirati gitaru, dakle i iznova osmisliti samoga sebe.

U zadnjem je trenutku u sastav zlosretno uskočio novi bubnjar, koji je bez suviše učešća pratio i nastavljao se na priličnu dominaciju groovea Hammondista Monaca. Pokazivanje “fora” – chops! – dalo je prilično predvidljiv koncert, sesijsku svirku za glazbenu tapetu kućnog kuckanja po računalu. Prepoznati tu i tamo Night in Tunisia, preodjevenu u baladu u brzom tempu [sic!], nosi određenu dozu humora, ali koncept s istom forom dva sata vrlo brzo zamara.

Neprekinuta programska linija

Trio Jasona Morana & Bandwagon, koncertirao je još prije tri godine na Proljetnoj reviji jazza i prije nego li se Moran sa Shippom i Iyerom nasmijao s naslovnice mjesečnika Down Beat, dok je njegov bubnjar Nasheet Watts, relativno nezapaženo, istodobno u duetu s Peterom Brötzmannom nastupio u Teatru &TD. Ovaj stilski neuhvatljivi klavirist rekonceptualizira lektiru i šašavim i svježim idejama komentiravši pjesme u rasponu od Billie Holiday, Eddieja Jeffersona i The Time (stanovitih epigona Princea) koje pušta s minidisca.

Ideja da su jazzisti baštinici tradicije (ali koje?), nova je generacija očito promislila ponovno i ulovila frekvenciju trenutka. Nije da toga nismo u zadnjem desetljeću poučeni misijom Kena Vandermarka, dobitnika MacArthurove stipendije, koju ju je ove godine primio i Moran, u tom smislu i izumitelj tople vode. A za takva stremljenja, susrete generacija, festival je postavio štofa u sljedećih dva dana.

VFO, not an UFO!

Produkcija samog festivala, regionalni VIP Festival Orchestra selektora alt-saksofonista Mire Kadoića i pod ravnanjem tenor-saksofonista Davida Murraya, koji je premijerno odsvirao svoje nove skladbe, izvedena je u subotu. Nije tajna da se Murray istesao kroz 1970-e, u ostavštini Aylera i Sandersa, Hendrixa, Browna i Garcije; dišući cirkularno dok solira, njegov saks stvara masivno tjelesan zid zvuka, te se stilski suodnos s Hendrixom nameće sam od sebe. U takvim je situacijama rafinman Miletić morao tutta forza navaliti na klavir da bi se akorde harmonija uopće čulo!

Javna je pak tajna da je VFO u samo dva dana ispekao produkciju, ali i iznenađenje da je mnogima bio vrhunac festivala, baš kao i potpisniku ovog teksta. Skladbe na tragu Mingusove big band škole iz hard-bopa i afro-beata, sjele su i Nestoroviću i Križiću i “mlađim lavovima”, što treba isticati! Dirigent/solist je podizao soliste jednog za drugim, stvarajući grupno-improvizirane polifonije, dva benda u jednom, briljiravši u a capella solo-dionicama. Autoritativno je vladao izvedbom uz oduševljene urlike članova The Last Poets iz publike.

Nepredvidivo i nesvodivo

Potonjima je pripala čast zaključiti festival, u nedjelju uvečer, a kako primjećuje kolega s Muzika.hr-a njihov je nastup bio mješovit, kombinacija; i funk i propovjedništvo, i roots i agit prop. Zadnji su pjesnici, redom: vokali Abiedun Olewoye i Umar Bin Hassan, udaraljkaš Babatunde Eaton, pojačani Mingusom Murrayem, sinom, na električnoj gitari, Jamaaladeenom Tacumom na basu i Ranzelom Merrittom na bubnjevima – za potonjeg se priča da je izmislio disco-ritam. Kroz skladbe se vidi da je Bin Hassan i pjesnik i MC, sklon poduljim lajnama, a Abiedun rafalni toaster skloniji „dizanju“, što je potpuno suprotno stanju stvari njihovih studijskih albuma. Bend krene i zakuca, ali ga solilokvij smiri. Kamo sreće da se moglo plesati, oni imaju taj groove, ali nije očito u tome caka.

School Evenings

U okviru sesija koje su se odvijale u Kinu Grič, na pozornici su se u skromnom modu redali domaći jazzisti. Pjevala je Sofija Knežević, kojoj su se pridružili članovi Bandwagona i u čijem društvu Umar Bin Hassan spušta tečni freestylin’ mek i poskočan kao duša. Izvedba In a Sentimental Mood, rezultira shizofrenetičnim Murrayjevim solom, ostavljajući svakom iz ritam-sekcije Satellite kvarteta da sviri svoju stranu ritma (ispred, na, i iza) dok je solist vrludao u frekvama slobodan poput strijelca. A to tradicija jest, pa da se ne ponavljamo u aršinima – uglas poželimo da će o ovim koncertima i naša djeca pričati, a ovakav festival našu savsku vodu smjelo talasati.