VIP Zagreb Jazz Festival 2011

Mesto: Kino SC, Zagreb / Datum: 10-13. 11. 2011. / Foto: PR

U tihu zagrebačku jesen zajedno sa sunovraćenjem temperaturnih amplituda ušuljao se i festival koji je zagazio u sedmo izdanje. Njegovo je izrastanje iz JazZg-a, 2005. godine, u 7. VIP Zagreb Jazz Festival već iznimno potkovano i darovito dokumentirao kolega Vukšić s Muzika.hr, pa se nećemo na to osvrtati. Spomenimo samo da je u skladu s ustupcima koje organizatori daju generalnom sponzoru, ne bi li ovo cro-recesijsko vrijeme označili za vječnost, uoči otvorenja postavljena i izložba fotografija na kojoj se pojavljuje i stanoviti foto-amater Mladen Pejković, rame uz rame s g. Hrvojem, Kalogjerom, Stajčićem, Jelenskim i Metelkom. Gospodin je Pejković, inače, Predsjednik Uprave VIPneta, ni manje ni više.

Lako za to što festivalom defilira generacija izvođača 50 plus, i što festival glavinja bez stalnog stambenog identiteta. Još je najmanje bitno što u ukupnom Vukšićevom skoru prevladavaju nastupi za zaborav; barem nama koji smo čuli Ornettea Colemana, i to u kvartetu s dvojicom kontrabasista od kojih je jedan svirao i Bacha, dok je saksofonski solo na “Lonely Woman” do u notu bio identičan onom sa originalne snimke.

Ove je pak godine nastupila lepeza čak dvojice preživjelih Coltraneovih suradnika (McCoy Tyner i Pharoah Sanders!), a pokraj njih i Pat Metheny, ambiciozni gitarist koji je fuziju jazz-rocka, ostavio negdje iza svog prvog zagrebačkog nastupa u istoj ovoj dvorani SC-a prije 33 godine, ustoličivši svoj stil kao slojeviti autor gracilne emocije i vizionarske ličnosti, e da bi u svojevrsnom off-programu nastupio Lucky Peterson, blueser i šoumen.

Situacija na planu grada je pak takva da su dva džezerska okupljališta nepovratno nestala, dok su se pojavila druga dva sa svakotjednim kruženjem sessiona. I dok netko može tvrditi da postaje ove glazbe u gradu gasnu, kino je Studentskog centra u Savskoj bilo potpuno ispunjeno svake od četiriju večeri.

Potvrdivši iznimku koja kidiše na pravilo, kulminacija se dogodila u nastupu gosta koji ni ne spada u kadar, Luckyja Petersona, bluesera ‘teškaša’ i stasom i izvedbom, istinskog zabavljača koji je nadišao sve snobovske uzuse, kao i sitnopurgerske projekcije ziheraški intoniranog paketa jedne subotnje večeri. Potpomognut ravnjačkom, ali i diskretnom pratnjom bubnjara Raula Valdesa i Timothyja Waitesa na basu, ‘prebacio je normu’ funka, rhythm & bluesa, rocka i soula, iskoristivši sve što mu je pružala velika dvorana, karizma klona Little Richarda, a pogotovo raspoložena publika.

Nakon šoua na pozornici, kojeg je uglavnom proveo iza Hammonda B3, a onda i Fenderovog Rhodesa, kidajući i spajući poznate pjesme jednu za drugom, spustio se u parter oboružan električnom antena-gitarom i napravio vrhunsku ‘budaletinu’ od sebe. Bez pardona. Na stranu to što mu se pod prste često lijepe jedne te iste fraze, a repertoar mu u drugu ruku i jest dovoljno sirov da u spomen prizove Ikea Turnera ili Chucka Berryja.

Publika je iznimno angažirano prihvatila emanaciju prljavih riffova bluesa i rocka, a po reakcijama pojedinaca, te fotografima koji su došli na svoje, bilo je tu i bacanja u trans. Ne podilazeći apsolutno nikome – “Jazz Snob Eat Shit”, rekao bi Zorn – ali i apstrahirajući od forme koncerta, stand-upa, gaže, spektakla, taj i takav Lucky Peterson je natuknuo spremu za malo veći koncert u budućnosti. Jasno, cinični tabloidi su ga počastili sintagmama poput “neukrotiva zvijer”, a bolje nije prošao ni ekspresivni Pharoah Sanders. Ha, šta ćeš… Balkan.

Sasvim suprotni imidž, gospodina u odijelu s kravatom, kojemu se takvi epiteti ne pripisuju, niti ekscesi događaju, jer se nakon svake skladbe zahvaljuje svojoj gospođi za podršku u životu i radu, podastro je McCoy Tyner Trio, “A Contemporary Exploration of John Coltrane & Johnny Hartman”, s pjevačem Joseom Jamesom i saksofonistom Chrisom Potterom, te Geraldom Cannonom na basu i Joeom Farnsworthom na bubnjevima. Bila je to večer otvorenja festivala.

Klavirist koji je početkom šezdesetih ušao u kvartet Johna Coltranea, te nakon njihova razlaza snimio osamdeset albuma razvijajući se i kao skladatelj i instrumentalist, neosporna je veličina. Međutim, Potterova post-boperska ekspresivnost, usprkos maštovitim harmonijskim progresijama koje su dopirale s klavira, ostala je u okvirima sloga karakterističnog za stil saksofona u kvintetu Milesa Davisa, odnosno kvartetu Johna Coltranea, a Potter kao da se nije odvažio biti svoj, otvoriti se dovoljno da pobriše prašinu s baštine.

U skladu s mistifikacijama koje opsjedaju čitav opus McCoyeva pokojnog mentora, moglo bi se govoriti kako je stavio ruku na rame i Jamesu – ovaj se u interpretacijama “Autumn Serenade”, “Dedicated to You”, “You Are Too Beautiful” i “My One and Only Love” uglavnom držao baršunaste lage – i tamo je držao dugo… Ali da nijedan od njih nije osjetio težinu riječi ‘ja sam slobodan’, što je bilo evidentno već u drugoj pjesmi formacije bez pjevača, kao i formacije s pjevačem.

Suzdržanost izvedbe i kalkulantnost autora od kojeg se očekuje i više nego li mu možda pragovi osamdesetih dopuštaju, kulminirala je u skladbi “Walk Spirit, Talk Spirit”. Melodiju teme “Acknowledgment”, prvi stavak suite “Love Supreme”, prearanžirao je u funky blues skladbu, i prelagano zaboravljivu koja sasvim sigurno neće završiti ni s kakvim uskličnikom u dnevniku. Naprosto, bilo je premalo.

Druga je večer imala pripasti nastupu Methenyjeva trija, a kako je s činovima njegova nastupa beogradska publika upoznata iz prve ruke, nastup ću tek ukratko opisati nabrajanjem dojmova. Iste je večeri trebao nastupiti i Obojeni program u Tvornici kulture, ali je otkazan, dok je na promociju novog CD-a kvarteta Mire Kadoića u Novi Zagreb najvjerojatnije pohitala samo rodbina i prijatelji.

Pozornicu velike dvorane iznimno su krasili razgranati svjetlozeleni benjamini, ne bi li popunili gotovo sinestezijsku magiju koju stvara filigranski timbar električne gitare osvjetljenog reverba, prisutnog u najvećem dijelu Methenyjeve diskografije. Taj trademark zvuk ovaj je put proširen, promocijom izuma ‘Orchestrion’ i 42-žičane gitare Picasso, koje su izazvale podijeljena mišljenja iako u biti odgovaraju na pitanje inventivnosti i nadgradnje što je jazzu kao (još uvijek!) vitalnoj umjetnosti imanentno.

Dramaturgija je nastupa bila otpočela kroz duet s kontrabasistom Larryjem Grenadierom u kojem se i desio jedan od onih momenata u kojem se glazba nesputano odvijala kao da ne postoji dručiji mod ljudske komunikacije, a nakon više od pola sata improvizacije pridružio im se i bubnjar Bill Stewart koji je u sinergiju ušao bez ikakvog showmanshipa ili prenemaganja. Večer su završili kao trio u pratnji Orchestriona, nakon više od dva sata svirke izašli na bis, nakon podužeg Methenyjevog pledoajea o aktivnostima benda u posljednje vrijeme.

Finalnu večer festivala odsvirao je Pharoah Sanders koji se Coltraneu pridružio poslije ‘smrti’ kvarteta u kojem je svirao Tyner, da bi ga naslijedila pijanistica Alice McLeod Coltrane. ‘Faraonov’ zvuk je Coltraneu koji je već uvelike eksperimentirao s LSD-jem i pomicao granice fizičke spreme jazzista, sjeo kao budali šamar: solirao bi ‘čistim zvukom’, u crvenom polju, sve dok se ne bi izvukao u čisti blues.

U pratnji Gregoryja Bandyja na bubnjevima, Johna Webbera na kontrabasu i Williama Hendersona na klaviru, pokazao je da ga više ne pucaju subverzivni filmovi, iako u svojoj torbi još uvijek ima par new age bisera koji će u pravom trenutku upaliti. U melodijskim linijama znao bi podsjetiti na rafale mladosti, ali s krajnjim senzibilitetom prema zvuku tako da je usred sola zatražio pomoć od tonca, što je publika rezolutno prepoznala kao njegov svršetak i prekinula ga pljeskom.

Na svoje je s nepredvidljivom gomilom daleko bolje prošao Webber, zaigravši na kartu suptilne emocije i frekvencijama svoga velikog glazbala zagrebao ispod walkinga aorte, iako je režija solističkih slijedova u svakoj skladbi svaki put išla sa Sandersa prema Hendersonu, te s Webbera na Bandyja, sitno ali i pošteno. Završavajući svaku skladbu solističkom codom u kojoj mikrofonijom produljuje zvuk klapni ‘na suho’ i stvara loopove iz melizama, kao i pjevušenjem u lulicu korpusa svog instrumenta iskazao je Sanders toliko žuđenu toplinu. Na isforsirani bis, bend je odsvirao jamming, a Faraon je opet zapjevao, no sada i bez svog tenor-saksofona. Pametnome dosta.

Triput mainstream plus off-večer, jednadžba je u kojoj ‘zagrebačka’ publika dobiva onoliko koliko i zaslužuje, jer je nakon višedesetljetne izloženosti svim mogućim glazbenim tradicijama, povodljivim masovnim pljeskom još uvijek u stanju pokvariti baš svaki trenutak vrijedan dolaska na koncert. Nebitno je što je svojim vehementno-monumentalnim programom ovaj program među konzervativnijima na čitavome Balkanu, a uključit ćemo tu i najnovije članice EU, Bugarsku i Rumunjsku…

Daleko, daleko od ovogodišnje Ljubljane (LJF-a) koja je bila pritisnuta smanjenjem potpore (što je tek eufemizam za prijetnju ukidanja), a riječ je o (drugom) najstarijem džez-festivalu na svijetu, u duhu tekovina višeglasnosti izgurala gerilsku varijantu u partnerstvu s portugalskim izdavačem Clean Feed, svojom jazzerskom emigracijom u SAD, te AKC Metelkova i CC Cankarjev dom.

Ali ako je u kuloarima festivala moguće okupiti veći broj ljudi, a govorimo o profilu koji se diči i akademskim i kozmopolitskim obrazovanjem, koji i nakon prvog niti uoči drugog dolaska saksofonista Davida Murraya nisu znali o kome je zapravo riječ, a nije da nemaju You Tube na iPhoneu… Čovjek je izgurao VIP Festival Orchestra kao jedinu produkciju festivala dosad, valjda će to biti dovoljno uoči sljedećeg dolaska u jednu kolektivnu memoriju, a i posredovao je u dovođenju jednog sasvim drukčijeg profila umjetnika, razvikanog historijskog trasha The Last Poets.

I, naposljetku, nakon što je svijet izišao iz Hladnog rata, ponovimo da je diplomatska i kulturološka uloga manifestacije poput generičkog jazz-festivala potpuno anakrona i gradske bi kulturne politike trebale razmisliti o poruci koju time odašilju, jer publike žedne događanja očito ima, novaca u gradskom proračunu ima i na bacanje, te je pozivni 091 sasvim suvišan u njegovom imenu.