VIP Zagreb Jazz Festival: Sonny Rollins

Mesto: KD Vatroslav Lisinski, Zagreb / Datum: 05.11.2009 / Foto: Tomislav Capan (muzika.hr)

U uvodnoj riječi 5. Vip Zagreb Jazz Festivala, koju je slijedio nastup Sonny Rollins Sexteta, publici se obratio organizator Dražen Kokanović, istaknuvši kako je „jebeno sretan“ što je do ove akvizicije uopće i došlo. Istaknuo je kako uz druge manifestacije, i to Međunarodne dane jazza i 10. N.O. Jazz Festival, u posljednjih i idućih mjesec dana Zagreb postaje uistinu europski, pa i svjetski centar džeza. Ovaj odvjetnik u Hrvatskoj slovi za kulturnog mecenu i svestranog producenta koji sa sponzorima ima takav odnos da im on postavlja uvjete, što je u obraćanju publici istaknuo i generalni direktor mreže VIPnet. Festival je otvorila dogradonačelnica Jelena Pavičević Vukičević, a čim je publici spomenula gradonačelnika Bandića, izazvala je salve fućkanja i poruge koje je vještom retoričkom elipsom ipak utišala i dobila prevlađujuć pljesak.

Političari i lovaši opet su ispali većim zvijezdama od umjetnika, pa pogotovo od jednog umjetnika koji nikad nije ni težio tome da postane zvijezdom, skoro 80-godišnjeg Sonnyja Rollinsa, anarhoidnog saksofonista koji je svojim autorskim kompozicijama zadužio suvremenu kulturnu scenu.

Večer je započeo zagrijavanjem i polaganim predstavljanjem pratećeg sastava s kojim svira već blizu jednog desetljeća. Odjeven je u široku crvenu košulju s bijelom bradom koja uokviruje njegovu isturenu mjesecoliku čeljust, pogrbljen je i proširen u struku. Rollins poprilično teško hoda, tako da je sve koji pamte njegovu istančanu figuru s naslovnice Way Out West ostavio pomalo zatečenima.

Sada, čak i više nego li kad je bio mlad, naklonjen je prodornom zvuku svog tenora u donjem i srednjem registru. Već u „zagrijavanju“ je iskakao out, pojačavajući raskošni ton simultanim upjevavanjem u timbar, i opravdao svoju bremenitu povijesnu ulogu. U susretu s emocionalnim kapitalom čije dionice rastu neovisno o stanju na burzi, Sonnyjev je saksofon u zvučnoj slici bio isturen snažno prema naprijed. Pogotovo zato što mu je prateći bend, sastavljen od sjajnih i razigranih solista poput Cliftona Andersona na trombonu, Bobbyja Brooma na električnoj gitari, bio u laid-back raspoloženju. I to u jednom jazz-blues štosu, kao da je riječ o veteranima još starijima od njega. Sa set-listom prilagođenoj Rollinsovoj dobi, od balada i kalipso brojeva, čak niti raspored turneje, na kojoj nastupa sa stankama od po dva dana nije iznenađenje.

Svirajući čitavo vrijeme “na ritmu”, bubnjar Kobie Watkins davao je ponajviše takta Sonnyjevu nastupu u Lisinskom uz vizualno atraktivan solo udaraljkaša Victora Sija Yuena, koji je izostanak činela na svom setu nadoknađivao s dva defa. Melodijski odsviravši čitavu temu, zatim solo, i opet temu,  bez pogreške je uspio priskrbiti najveći pljesak dvorane, doduše nimalo manje atraktivan koliko god uspješno bio režiran.

Izbor kompozicija niti jedan kolega iz hrvatskih medija nije naveo u cijelosti, tako da spomenemo li samo uvodnu Tenor Madness, te gromovite klimakse ponornica poput In A Sentimental Mood, My One and Only Love i svršetak koncerta s Doxy ( bez ijedne naznake ka St. Thomas ili Airegin) mogli bismo natuknuti da je ovaj koncert bio uistinu veliki regionalni događaj. Ali i da je zub vremena onog pravog Sonnyja na vrijeme zapisao u vinilnim pločama, te da žar njegove vatre treba tražiti među mnogobrojnim mlađim kolegama saksofonistima. Prava je stvar ostala zabeležena samo u Sonnyjevoj nutrini i  motorički nije mogla izbiti na površinu.