Han Bennink i Charles Gayle

Foto: Damir Žižić

U ozračju prvorazrednog kulturnog skandala međunarodnih razmjera smanjivanjem sredstava za potporu 11. Žednog Uha u iznosu od 63% Ureda za kulturu Grada Zagreba i Vijeća pri Ministarstvu kulture, započeli smo 27. aprila razgovor s Hanom Benninkom i Charlesom Gayleom u kafiću Teatra &TD u Zagrebu, neokrznutog dimom cigareta, jednog od stereotipa vezanih uz džez-klubove. Dvojac etabliranih glazbenika, gotovo pa živućih ˝muzejskih primjeraka˝, poklonio je festivalu svoj nastup i povjerenje u sklopu svoje prve europske turneje, u večeri koju su podijelili s kalifornijskom kantautoricom Carlom Bozulich (Evangelista) i rejverskim hardkorašem Danom Deaconom. Potonji je bio zvijezda večeri, priredivši atmosferu, kako je to komentirala jedna Facebook kolegica, ˝nikad boljeg dječjeg rođendana za djecu u godinama˝.

Kao dugogodišnji ulični glazbenik 71-godišnji Gayle je prvi album objavio tek 1988. godine i isposnik je džeza u punom smislu te riječi, a većinu svojih albuma posvetio je Bogu. Pirotehnički alt-saksofonski sound s dosta soula, poput povratnog udara u požaru, tijekom duge tonske probe kroz sustav zvučnika kuljao je dvorištem uoči koncerta, gađajući iz svih smjerova, svim jezicima i jezičcima. Na svoja četiri gostovanja u Zagrebu Gayle je triput zasvirao s domaćim glazbenicima i umjetnicima (GAP, Kruno Levačić, Damir Bartol Indoš).

Prve dvije skladbe na ovogodišnjem nastupu veterani su odsvirali u good old straight ahead free-jazz maniri, sa svakim taktom precizno odmjerenim po obruču toma, najavljujući sjajan koncert. U drugoj je skladbi saksofonist improvizirao preko melodije u ful visokom registru, s Bennnikom u sjajnoj, ˝mladenačkoj˝ formi, a zatim je prešao na klavir.

Svojim je razlomljenim strideom i boogie-woogiejem, labavo odgovarao reckanju ritma Benninka koji je već uronio u svoj bazen kradljivca šoua, prebacivši desnu nogu preko doboša, zatim s palicom zataknutom uz desni oponašao diddley bo, afričku preteču violine. Vanmuzički elementi, rekli bi muzikolozi. Kao da su povučenom Gayleu ti scenski pokreti bili malo na smetnji. Ti su stilovi klaviru ionako dovoljni sami za sebe, jer su iz vremena kad je klavir pratio ples koračanjem lijeve i desne ruke preko klavijature, zamjenjujući čitavu galaksiju ritamske sekcije. Gayle je i sam svojedobno izjavio da je prvi solo-piano album snimio kako bi utišao skeptične kritičare, jer je po vokaciji klavirist, iako je kao umjetnička persona najpoznatiji kao saksofonist i bas-klarinetist (čak i violinist!).

Benninkova karijera je pak, već 1964. godine, obilježena Last Dateom, posljednjim albumom diskografije alt-saksofonista Erica Dolphyja, koji se nikad nije vratio kući sa svoje posljednje europske turneje. Na tom albumu za klavirom je Miša Mengelberg, najčešći sudionik Benninkovih preoblikovanja pozornica jazz-klubova i festivala u neo-vodviljske predstave, a osim saksofonista Petera Brőtzmanna jedan je od rijetkih s kojim Bennink izlazi 1:1, a da takav ˝rezultat˝ i ostane. ˝Ovaj duet i nije iznenađenje ni za mene, jer volim surađivati u izravnim situacijama, a dueti su za to idealni, pa jednim uhom slušaš Hana, a drugim Charlesa…˝, razdragano će 68-godišnji Bennink. «S tri osobe, to zna biti podosta zahtjevno… volim dijaloge u dvoje, a to nije lako, zna biti i dosta zahtjevno, za obje strane… inače, možeš pratiti što radi kontrabasist, ili pustiti nekog da solira, ovdje moraš stalno biti na oprezu. Ovo mi i nije prvi put da sviram s Charlesom, nadam se da nije ni zadnji˝.

Povučenom Gayleu referiram se na suradnju sa Slušnom Obmanom, Jazzin i Paris Transtlantic, a Benninku spominjem da smo recenziju Hazentijd (zečje uši na nizozemskom – op. VJ), biografskog D VD-a o njegovoj karijeri, odlučili nadomjestiti ovim razgovorom. Priznajem da sam za razgovor ulaštio cipele, i obuo jednu svijetlu i jednu tamnu čarapu, i led je probijen. Glazbene teme Bennink je načeo pričom o glazbi Afrike. ˝Mi (u Europi) sviramo glazbu poradi našeg zadovoljstva…˝, kaže Bennink, ˝dok, u Africi ona ima snažnu društvenu ulogu; imaš, glazbu za djecu, glazbu za starije, ili glazbu određenog zanata ili zanimanja; pa, glazbu nekog obroka ili glazbu pravljenja piva, sve te prakse su dosta specifične…˝, dodaje holandski bubnjar.

Kao ni većina drugih improvizatora, ne diskutiraju unaprijed o temama na koje će improvizirati niti o ičemu sličnom. Gaylea smo pitali je li u ovom slučaju drukčije. ˝Ne, nikada unaprijed ne razgovaram o glazbi, tako ni s Hanom. Sviramo, a kako već otprije znam kakav je karakter, mislim da volimo što drugi radi i stoga sviramo ono što imamo, za sam trenutak… već dugo sviramo, tako da za to nema potrebe. Ne znam je li ljudima to jasno, ali nakon što stekneš jedno takvo iskustvo, u određenoj glazbi, što dakako, ne vrijedi za svaku vrstu glazbe, ta verbalna komunikacija nije ni potrebna…˝, primjećuje Gayle. Zanimalo nas je ima li u toj intuiciji onda i ispadanja i razmimoilaženja, s obzirom na koncentraciju i ritam. ˝Reći ću da je duet, za mene osobno zahtjevnija forma… kad svedeš instrumentarij na dva, na površinu izlaze određene stvari koje ne mogu verbalizirati, dođe do muzičke intuicije, koja funkcionira, o čemu odlučuje i publika. Zasad nam ide dobro, a što manje pričamo o tome – tim bolje! ˝, napominje Gayle. 

Skrećem mu pažnju na anegdotu o njegovu prvog iskustvu ˝s ceste˝ iz Amsterdama – toliko izdašnom u odnosu na svakidašnji njujorški prosjek, da je ozbiljno razmišljao da se preseli u Europu. Poklonivši nam svoj djetinji smiješak, odgovara, ˝Nije bilo u pitanju samo to, ali jesam razmišljao o preseljenju u Amsterdam… svirao sam dosta na cesti, ne mogu reći da me to u potpunosti ponukalo, što doduše dobro zvuči, ali sam svakako zaradio dobar novac.. razmišljao sam se nastaniti u Amsterdamu, da budem bliži svojim suradnicima. I mnoge su se kolege iz SAD preselili tamo, ali ipak sam odlučio ostati u Njujorku˝, prisjeća se Gayle, nabrađen iznad čaše crnog vina. 

Na to smo diktafon opet naklonili na stranu stola gdje je Bennink dovršavao svoj capuccino, spomenuvši njegove dugogodišnje partnere, danas naturalizirane Dačere. ˝Michael Moore je naletio na Mišu i mene i postao članom ICP Orchestra, a danas perfektno govori nizozemski jer ovdje živi već 20 godina, što se ne može reći i za Michaela Vatchera˝, prisjeća se Bennink. Vatcher, inače bubnjar s legendarne Zornove ploče Spy Vs. Spy, sa svojim nepraktičnim palicama od kita koje se lome već pri samom zamahu, bubnjar je na koga je Be nninkova teatralnost izvršila stanovit utjecaj. ˝Obojica su moji dobri prijatelji, a s Michaelom sviram jako puno. No, Amsterdam vam više nije Meka kao nekad… Hvala Bogu, ja mogu svirati u izuzetnom mjestu kao što je Bimhuis, mislim da je to najbolje mjesto za jazz na svijetu ˝, upozorava Bennink.

Dakako, ovu izjavu daje u okviru slobodne diskusije, jer je u statutu Bimhuisa izričito zabranjeno sviranje be-bopa, pa čak i shufflea. ˝Sviram tamo čak i dvaput mjesečno, ali imate ljudi  koji tamo ne mogu svirati ni jednom u deset godina. S druge strane, Bimhuisa ne bi bilo da nije bilo Miše, Willema Breukera, mene i drugih, jer BIM znači društvo za improvizacijske muzičare, u SAD bi ga prozvali SIM (ili ‘DIM’ u Hrvatskoj – op. VJ). Uspjeli smo ga pokrenuti u Nizozemskoj, kao nastavak na Jazz Composers Guild, a osnivači su Bill Dixon, Paul Bley, Archie Shepp i drugi, koji nije zaživio jer je SAD pre-ogromna zemlja. Imali smo sličan problem i kod nas, jer 16 milijuna ljudi živi rame uz rame, ali smo mogli donekle učestvovati u odlučivanju Vlade pri raspodjeli sredstava i donacija. Dakle, problemi nastaju kad smo se morali natjecati s ljudima iz dixielanda, koji sviraju ‘Sweet Georgia Brown’, jer i oni improviziraju… Najradije bih se bio vratio u sustav prije sustava potpore, jer onda imaš na raspolaganju svoje sutra. Kad si u sustavu, onda nisi slobodan sutra, makar sam ja zapravo slobodan do prosinca… dakle, sustav ima i svoje slabe aspekte, to definitivno˝, pomalo rezignirano govori taj laureat nagrade za Europskog jazz-glazbenika 2008. godine.

Vrativši se s Gayleom na usporedbe Njujorka i Amsterdama, pitamo o načinu života i prometa. Oba su grada na rijeci, o nizozemskim osnivačima grada da se i ne govori, a neki amsterdamski glazbenici, poput trombonista Waltera Wierbosa, na brodu organiziraju neformalne glazbene susrete, dok je Njujork ipak metropola budnijeg i bržeg životnog ritma. ˝Bit ću kratak. Često sam razmišljao napustiti grad… gužve su velike, grad je zagušen, navikao sam na manjak komfora, na ludilo, ali o tome govorim sa stanovitim poštovanjem, jer su mi ušle pod kožu. Promatram i manje gradove, mirnije, ali o boravku u njima nemam romantičnu predodžbu. Moram biti iskren i sam sa sobom, navikao sam na 15 milijuna ljudi, potreban mi je taj žar, sredina u kojoj se ljudi zaista trude i stalno natječu, i mislim da ne bih mogao živjeti na selu˝, neodređeno će Gayle.

Dodajemo i romantičarsku predodžbu glazbenika koji svira sam stojeći na pločniku u nekoj zabačenoj ulici, dok je iz drugog rakursa jedan Gil-Scott Heron na svom posljednjem albumu dojam Velike Jabuke skockao u stih, ˝16 milijuna ljudi, a niti jednog prijatelja˝. Tijekom svoje karijere pod svjetlima pozornice, Gayle je u ime svog alter ega Streetsa po klubovima izvodio i spoken-word nastupe sa scenskim elementima poput krvi prolivene po klaviru. Utoliko je suradnja Benninka i Gaylea inspirirana sličnim životopisima, koji se ipak posve ne podudaraju. ˝Razumijem (Herona), a to je dio i mene, ali ne i mog života, jer je to sredina u kojoj ljudi trče za nečim, i pritom im ne ostaje vremena za život. Ne zamaram se sa svime time, vrlo sam povučena osoba. Ne radi se samo o NYC-u, već i o tome što volim masu, pa i buku, naravno, ne po noći dok spavam, ali sam ovisan o njoj. Razmišljao sam početi živjeti na drugi način, ali sam morao biti iskren sam sa sobom i shvatio da tako ne mogu. Na neki sam način oženjen Njujorkom – to mi je supruga! Kažem to s poštovanjem, bio sam u Mexico Cityju koji ima 26 milijuna stanovnika, to mi se isto svidjelo. U tom sam filmu od svoje mladosti, a odem li na selo, ‘gotov’ sam već nakon tri dana… Volim šetnje i ljude, volim i rock n’ roll, ne kao glazbu, već kao način rada, jer sam takav, volim se natjecati. Znam da ima ljudi u Njujorku koji ne mogu naći način zabave za sebe, jer je grad naprosto takav, ali ja nisam taj tip. Volim tu rubnost, tu špicu grada», objašnjava Gayle, dodajući kako nam nema što reći niti o svojim budućim projektima.

Nakon što mu jednom album iziđe, uopće ga ne preslušava već ide dalje, a kamo li da bi istaknuo neki od projekata koje će raditi u bližoj budućnosti. Zato je Bennink bio mnogo otvoreniji, ˝Album s ICP i kvartet Tobiasa Deliusa uskoro izlaze, a prvi će izići i kao DVD. To sam izdanje opremio i vizualnim identitetom. Više ne radimo distribuciju preko Sub Dista, to je malo zamrlo, sada sve ide preko Toondista˝, upućuje Han.